Sezona Header
HOMESEZONARepertoar HeaderULAZNICEO kazalištu INFORMACIJEPRESSRLJN
Vi ste ovdje: Početna > Sezona > Arhiv > Sezona 2005/2006
SMIJEH I SUZE


SMIJEH I SUZE

Postoje u našoj kazališnoj povijesti djela i autori kojih bismo se morali uvijek sjećati, ali u brzini našega života promaknu nam, zaboravimo na njih, kao i na svaku drugu emociju koja nas čeka tu, na vlastitom dlanu, a ne vidimo je, ne osjećamo. A kazalište je prije svega djelo emocija. U želji da nam se to ne dogodi pozivam ovdje, u ovom gradu i ove godine one nama najbliže. Ne samo zato što slavimo 120. obljetnicu teatra i što je na našem prvom plakatu naslov GIOCONDE, niti zato što kuća nosi ime IVANA pl. ZAJCA, već zato što nam NIKOLA ŠUBIĆ ZRINJSKI i GIOCONDA, ZAJC i PONCHIELLI, te s njima zajedno uvijek VERDI, dolaze u posjet kao  bliski prijatelji. Oni su gradili urbanitet Rijeke, oni će ga preko scene danas ponovno vježbati unutar njegovih starih i novih stanovnika i putokaza. Zar neće Gioconda i njezini glazbeni motivi kao i one poznate verdijanske arije iz naših repriznih predstava kao što su Nabucco ili Rigoletto izvući iz nas poneku suzu? Suze? Pa makar kriomice, da nitko ne vidi jer mi se nažalost stidimo suza, kao i svih prirodnih emocija. A tako bi nam bilo dobro ponekad naprosto se isplakati zato što  živimo u svijetu najvećih strahota koje je ljudski um mogao smisliti.

 

Posve drukčije, uz blagi smiješak i ponešto tuge, obratit će nam se suvremeni MALI GLAS tražeći naše razumijevanje za jedno posve intimno, osobno, posve malo pitanje. Ali pitanje pojedinca, usamljenika, važno je koliko i pitanje cijeloga svijeta. S druge strane, nije li  taj mali glas, tihi glas, nije li istodobno i neka blaga ironija na jake i velike glasove jednog Zrinjskog  ili Gioconde?

 

Rijeka će potom imati zadovoljstvo da praizvede hrvatsku dramu koja je već visoko nagrađena u konkurenciji europskih zemalja. Govorim o tekstu Nine Mitrović OVAJ KREVET JE PREKRATAK na sceni off Zajca. Autorica posve u duhu ove sezone iskazuje koliku kratkoću u  iskazivanju tuge, ali i smijeha nosi, tišti i skriva današnja mladež.

Neće li i suvremeni ples Gagika Ismailiana  pod naslovom LJUBAV I SAMOĆA na velikoj sceni pokazati kako je tijesna, neobično tijesna ta tanka linija između suza i smijeha? Tim više što će Ismailian koreografirati u duhu svog izvornog podrijetla, a to znači u prizivanju autohtone arapske umjetnosti dok će Damir Zlatar Frey svojim osobitim izmaštanim svijetom kazališta postaviti sjajan erotski tekst ZLOČIN NA KOZJEM OTOKU Uga Bettija s ansamblom Talijanske drame.

 

Već je stari Aristotel tvrdio da se čovjek razlikuje od životinje zbog toga što se može smijati. Gle, smijeh! Naravno, svi se volimo smijati, ali tek navečer, nakon posla. Tijekom dana smišljamo kako ćemo se domoći ili dokrasti novca, stvaramo planove, šljakamo. Rijetko tu ima mjesta za istinski smijeh, opuštenost, vedrinu. Uglavnom smo vrlo ozbiljni. To opet ne znači da se smijeh drži nečim površnim ili neozbiljnim, ali po danu druge su stvari važnije. Ostalo zatomljujemo ili taložimo u sebi ili pripremamo za noć. Mi se kazališno sastajemo kada sunce zađe, kada smo blizu noći, kada je dan iza nas. Možda se tada, između ostalog, otvara i prostor za smijeh. Krivo je mišljenje da je smijeh kao i suza prije svega tjelesno pitanje. Smijeh kao i suza ovisi barem toliko o tjelesnom porivu koliko i o igri duha. Oni  su istodobno tjelesni i intelektualni užitak. Za nekoga tko zna nasmijati druge kaže se da je duhovit. Upravo u smijehu, kroz nevjerojatno ekscentričan preobražaj, materija prima preobilje duha, pisao je Benjamin. Ali smijeh nije niti samo živost duha nego i potvrda neovisnosti toga duha. Oslobađa nas od svakovrsnog straha kao i od svega onoga što nas dnevno tišti.

Smijeh putem mašte, dakle i  putem kazališta, vraća udarac stvarnosti za sve njezine nepravde i nevolje. Budući da je ta dnevna stvarnost uvijek tlačiteljska, smijeh u noći jest radost i veselje. Onome tko se nikada ne smije život je nesnošljiv A kada se misli na smijeh, misli se naravno i na onaj engleski wit koji uključuje mogućnost i ironije i humora.

 

Tu želju za smijehom, humorom i ironijom pokazali smo već  MARQUEZOMANIJOM na velikoj sceni Zajca i BLUDIMA u off Zajcu i predstavom MIRISI ZLATO I TAMJAN na Riječkim ljetnim noćima. Već smo se dakle na svojoj koži mogli uvjeriti da je smijeh kolektivni fenomen, da on uključuje sudioništvo i bliskost smijača, STVARA NEKU VRSTU URBANE RIJEČKE ZAJEDNICE u kojoj smijeh poput zaraze prima sve nas. Nastavit ćemo se smijati s Feydeauovim MAGARCEM, koji će se događati u današnjoj Rijeci i štoviše, dijelom u Hotelu Bonavia. Potom ćemo uživati u vedrini Mozartovih glazbenih arabeski na temu nestašnih djevojaka u operi COSÌ FAN TUTTE ili na drugi način  u duhovitoj i neodoljivoj MADAME SANS-GÊNE Talijanske drame.

 

Na kraju odlučili smo se za hrabro i kazališno suvremeno preispitivanje najvećeg klasičnog djela hrvatske književnosti, to jest Krležine GOSPODE GLEMBAJEVI. Do sada su svi kod nas i u inozemstvu, s velikim uspjesima, igrali Glembajeve na manje-više tradicionalan način. Nitko nije prekoračio. Nitko nije krenuo, na primjer, u smijeh i suze. Svi su uvijek bili smrtno ozbiljni. Mi bismo međutim željeli vidjeti što će se dogoditi ako se priča o Glembajevima bude izvodila na način kako se danas izvode djela brojnih svjetskih klasika, primjerice, ona Shakespearea, Molièrea, Goldonija... Krleža to napokon zaslužuje. Tako ćemo u posve novom kazališnom svjetlu pokazati njegovu dramu o Glembajevima. Vidjet ćemo tu raskošnu gospodu što je krađom i ubojstvom stekla golemo bogatstvo, vidjet ćemo kako se dalje odvija njihov život. Ta vrsta gospode zacijelo i danas, u svakodnevnom životu, dobro nam je poznata. Samo što naš odnos prema njima ne može više biti prepun patosa i ozbiljnosti. Zato ćemo ga na sceni iskušati kroz nekoliko žanrova: od mjuzikla (1. čin) preko drame iz arhetipskog ozračja (2. čin) do trilera s ubojstvom i pjevanjem (3. čin). Dekonstrukcija, rekli bi teoretičari. Točno, naučio nas je Descartes. Ostalo je pitanje kazališne mašte. Onima kojima se to ne bude svidjelo mogu uvijek, u miru, u svojoj fotelji kod kuće, pročitati izvorni tekst.

 

Na uzvisinama učenog kazališta uvijek je nedostajalo zraka. U strogo akademskom čitanju kazališnih tekstova gledališta uglavnom ostaju prazna. Kada se već posjetitelj odluči napustiti svoj dom i doći k nama, u teatar, onda on zacijelo očekuje ono što ne nalikuje mrtvačkom teatru, već traži umjetničku životodajnost. U mediteranskom i srednjoeuropskom gradu kakav je Rijeka ima zraka i osjećaja oslobađajućeg propuha. Zato ćemo ovu sezonu posvetiti smijehu i suzama i nužno se pitati gdje počinje smijeh, a gdje suze? Kao da će raspon  raspoloženja u  sezoni biti predočen jednom kružnom linijom – na njezinom početku nalaze se suze, zatvorena i šutljiva tuga, koja se pomalo pretvara u žalobni zanos, možda i u agresivnu samoću. Zatim slijedi  zadovoljstvo i istodobno gotovo neosjetno prelazimo u drugu polovicu kruga, u pritajeno veselje i radost. Napokon u doživljaj čistog smijeha.

 

Pozivam vas drage Riječanke i dragi Riječani da zajedno s nama podijelite naš zamišljeni krug. Vaše sudioništvo u proteklim sezonama i Noćima dalo je krila našoj kazališnoj mašti. Nadamo se da ćemo na njima zajedno ploviti i ubuduće. Jednostavno, nadamo se da vas  nećemo iznevjeriti.

                                                                                                                             Mani Gotovac


 
Pretplata 2014/2015
Hrvatska drama
Dramma italiano
Talijanska drama
Opera
Balet
Koncerti
Noć kazališta
Diplomirani gledatelj
Arhiv
> Sezona 2013-2014
> Sezona 2012/2013
> Sezona 2011/2012
> Sezona 2010/2011
> Sezona 2009/2010
> Sezona 2008/2009
> Sezona 2007/2008
> Sezona 2006/2007
> Sezona 2005/2006
> Novosti
> Program
> Hrvatska drama
> Dramma Italiano
> Talijanska drama
> Opera
> Balet
> Koncerti
> Zajčevi dani
> Sezona 2004/2005
Copyright (c) 2008. HNK Ivan pl. Zajc :: Kontakt