KELEMEN: InferNO
Milko Kelemen, jedan od najvažnijih suvremenih hrvatskih skladatelja koji je prošle godine proslavio svoj 90. rođendan, napisao je na stihove Dantea Alighierija, Heinricha Heinea i Fernanda Arrabala skladbe za glas solo. Skladbe što ih izvodimo pod naslovom InfernNO nisu prvotno koncipirane kao međusobno povezan slijed prizora za scenu. Ove skladbe imaju, međutim, dramatsku izražajnost koja nadilazi jednostavnu koncertnu skladbu, zahtijevajući scensko prikazivanje. Uz skladateljevu suglasnost, izvodimo skladbe Inferno di Dante, Živežaričinu pjesmu i Sedam pošasti kao primjer današnjega glazbenog teatra. Kao uvertiru ovom triptihu odabrali smo skladbu Aria, koju je 19-godišnji Kelemen napisao za orkestar. Umjesto različitih gudačkih instrumenata u našoj će izvedbi zazvučati cijeli zbor što ga je mladi njemački skladatelj elektroničke glazbe Philip Noll sačinio iz glasa pjevačice Dunje Vejzović. Aria je zamišljena kao dijalog jedne žene sa samom sobom. U pjevu bez riječi odjekuju mnogi glasovi – raspoloženja i čežnje koje vladaju njihovom nutrinom.
Potom slijedi poetski trozvuk što se rasprostire preko sedam stoljeća (od Dantea do Arrabala). Svaki od pjesnika čiji su tekstovi u osnovi Kelemenovih skladbi šalje protagonisticu i gledatelje u pakao različtih vremena. Taj se pakao ipak ne dramatizira patetičnim brujanjem orkestra. Skladbe reduciraju glazbu samo na glas kojemu više nikakvi instrumenti ne priskaču u pomoć.
Jedino u Inferno di Dante zvečkavi titraji tjeraju onoga koji mora proći kroz vrata na kojima piše: „Lasciate ogni speranza, voi ch'entrate!“ („Ostavite svaku nadu, vi koji ulazite!“) To je susret čovječanstva koje je privrženo prokletstvu sa smrću.
Heinrich Heine, čarobnjak stihova i raščinitelj romantičnih osjećaja, napisao je 1845. godine Živežaričinu pjesmu, a podnaslov joj je: „Iz Tridesetogodišnjeg rata“. Od toga je događaja tada prošlo već 200 godina.
S oznakom „živežarica“ povezuje se slika žene koja se u ratu brinula o vojničkim potrebama, pri čemu predodžba većinom ostaje svedena na seksualne potrebe muškaraca. Da su se živežarice također brinule o ranjenicima i bolesnicima, povijesna je činjenica, pa je stoga moguće da je Heine spjevao ovu pjesmu kao provokantnu rehabilitaciju jedne profesije koja je, ako se ikad o njoj progovorilo, bila spominjana na odbojan, nipošto na poetski način. To što je pjesnik jednoj takvoj osobi dao pravo glasa i omogućio joj da u doličnim stihovima dođe do riječi nalik je provokaciji: „Ja čovjek sam i čovječnosti /
Sveđ s radošću se predam...“
U današnjem „nečovječnom“ ratu koji se sve više pokušava prilagoditi računalnim igricama za živežaricu više nema mjesta. Ova zaglavna pjesma u čast antikvirane čovječnosti i danas ima izražajnu snagu, jer obrazloženje mnogih današnjih pokolja razotkriva kao izliku: „Domovina i vjera čak / To samo je odjeća; / Ovitak dolje! da na srce / Pritisnem golog (istinskog) čovjeka.“
U starozavjetnoj Apokalipsi „sedam pošasti“ označavaju posljednja vremena. U proročkoj viziji sv. Ivana kozmička se katastrofa tumači kao ponovni Božji dolazak na Sudnji dan. Ni govora, dakle, o besmislenom kraju. Ovaj optimizam ne dijele, međutim, Arrabalov tekst i Kelemenova glazba.
Rat kao uzajamno uništenje protivnika, u kojemu naoko postoje pobjednici i poraženi, u Arrabalovim se Pošastima kao antikvirana predodžba o onome što je moguće čovjeku, ostavlja po strani.
Rat se već odavno proširio na uništavanje životne osnove svih ljudi. Stoga se Arrabalov tekst danas gotovo više ne doima kao pretkazivanje, nego kao opisivanje okolnosti. Planet postaje nenastanjivim za pobjednike i poražene, vjernike i nevjernike.
Kad posljednji slog riječi inferNO pišemo velikim slovima, želimo izraziti nadu ili barem želju da se samouništenje čovječanstva još uzmogne zauzdati. Mi govorimo, pjevamo, vičemo: NO!
STRAVINSKI: OEDIPUS REX
Teba, središte moći u staroj Grčkoj – nemoćna. Mjesto zahvaćeno propadanjem. Najprije su Sfingine kandže stezale grad izvana, a sada je tu kuga koja ga proždire iznutra. Između svega toga ubojstvo, svadba. Stranac koji je kao plaću za oslobađanje grada od Sfinge dobio ložnicu obudovjele kraljice i vladarsku čast, treba sada osloboditi grad i od kuge: Edip. Vladar u zenitu moći. Pametan, odgovoran, vjernik. Edip nije podmitljiv, nije političar koji se obogaćuje, nije diktator koji krši pravo. On ništa ne želi zataškati, on traži istinu. Njegova je tragika to što ga to traganje za istinom dovodi do pada.
Proročište je objavilo: za nesreću grada kriv je onaj tko je ubio starog kralja Laja. Ubojica se skriva u gradu, mora biti otkriven i protjeran.
Oedipus Rex je između ostaloga i kriminalna priča. Potjera za ubojicom. To znači: traži se istina. Krimi u kojemu je gledatelj u ono doba znao više od potjernika, poznavao je počinitelja, svakom je gledatelju u staroj Grčkoj ovaj mit bio poznat. Pozornost se treba usmjeriti na to kojim će putem ići tragač na putu otkrivanja istine.
Sofoklo je ovu tragediju napisao oko 425. godine prije Krista, u doba golemih katastrofa za Atenu. Periklovo „zlatno doba“ bilo je prošlost, izbila je kuga, ljudi su poumirali, bujno cvatuća Atena bila je „end time city“. Stare su vrednote propadale, vjera u bogove bila je poljuljana, sva su se jamstva slamala. U ovoj situaciji Sofoklova tragedija postavlja pitanje zbog čega su bogovi poslali tu nesreću. Ovo pitanje i mi danas možemo sebi uvijek iznova postavljati. Tada se katastrofa smatrala dokazom svemoći bogova i čovjekove nemoćnosti. Ljudska se sudbina uzima kao činjenica s kojom se valja suočiti. Čovjek se ne oslobađa krivnje kao stvor bačen u neizbježnu kob; on ne biva lišen odgovornosti. Zbog svega je toga ova drama bezvremenska, ona nas se tiče i danas.
Stravinski je svoj operni oratorij skladao 1929. godine. Oedipus Rex nije zabavna opera, to je drama vječnosti. Moguće ju je usporediti s nekim od Bachovih oratorija, to je „Muka po Edipu“.
Grčka tragedija na latinskom, a skladao ju je Rus. Stravinski je izrijekom htio koristiti stari jezik, jer mu on nije zvučao mrtvo, nego okamenjeno. Okamenjeno, što će reći: monumentalno, poput stijene koja odolijeva buri i oluji. Istodobno nam pak valja osjetiti blizinu spram likova iz antičkoga mita. Stoga je uvedena pripovjedačica koja današnjega gledatelja izvještava o radnji. Istodobno se tim komentarom svečana ugođajnost monumentalne drame razbija i uvodi u sadašnjost.
Christian Romanowski |