Header Pocetna
HOMESEZONARepertoar HeaderULAZNICEO kazalištu INFORMACIJEPRESSRLJN
Vi ste ovdje: Početna > Arhiv
NŠ ZRINJSKI RAZGOVOR S REDATELJEM


Podjela    Kritike    Foto galerija

Riječ redatelja i roditelja

 

Nema tog Sigeta za koji bih žrtvovao svoje dijete

 

 

Razgovarati s Krešimirom Dolenčićem o Zrinjskom nekoliko dana prije premijere značilo je postaviti tek koje pitanje i potpitanje i onda na papiru izrežirati zahuktale redateljske, ali i roditeljske misli. A uz to ono najnužnije i skratiti. Pa, kad smo već kod kraćenja…

- Već i u prošloj režiji koju sam radio 1994. u Zagrebu izbacio sam sliku u turskom haremu. Zbog konvencija opere 19. stoljeća kojih se pridržavao, Zajc je smatrao da mora imati i te baletne slike. Zato sam izbacio prizor turskog harema kao što, uostalom, ionako nikada ne idu ni hrvatske bojne igre. Smatram da ni glazba na tim stranicama nije osobito vrijedna i da samo umanjuje snagu cjeline i glavnih junaka. Jako mi je važan vremenski tijek, sve promjene se događaju pred otvorenim zastorom, a ja bih čitavu operu najradije odigrao bez pauze.

Tko je Sulejman, a tko Zrinjski i što nam oni govore danas, kada Turci i Hrvati zajedno pristupaju Europi?

- Mislim da je Hrvatska spremna za jednog potpuno drukčijeg Zrinjskog i da za to postoje jaki razlozi u samoj operi. Sulejman je jako bolestan vladar, ne osobito zdrave glave, opsjednut osvajanjima i prisvajanjima. S druge strane je netko tko se brani, ali nema nikakvu želju za tim, a pogotovo nije zbog toga presretan. Borbu ta dva junaka uvijek iskorištavaju nekakvi Sokolovići kakvih je svijet pun i danas. Nastojao sam iznivelirati ta dva junaka i naglasiti činjenicu da u njihovoj borbi i između njihovih problema svako malo, kao kolateralna žrtva, pogine neko dijete, bez ikakve veze i smisla. Herojstvo koje se uvijek pripisivalo Jeleni nema podlogu ni u glazbi ni u libretu. Ona je jedno uplašeno dijete koje je zaljubljeno i rado bi se udalo, a sada mora umrijeti. Zbog čega? Zbog Sigeta grada? Zato da ne padne Beč u kojem je kralj koji za njih ionako ne mari niti im pomaže? Pa to je besmisleno!

Naravno da je riječ o melodrami, o romantičnoj operi u kojoj takve trenutke, te ljubavi i strahove treba naglasiti. Međutim, kroz sve se provlači neki osjećaj, u krajnjoj liniji i moj osobni osjećaj, pa i potpuna sigurnost da nijedno dijete ne treba poginuti za bilo koju tvrđavu na svijetu. Alana Bjelinskog i mene je to navelo da izbacimo stih O Bože tebi hvala što hrabru uze nju kojim Eva i Zrinjski, gotovo razdraganim pjevom, odgovaraju na vijest o Jeleninoj smrti. Dopustili smo si kraćenje rečenice za koju mislimo da je besmislena i da je od nje mnogo snažnija šutnja.

A U boj, u boj!?

- I njegov ritam ubrzanog marša kod nas je malo laganiji, možda malo sjetniji, kao što i lice Zrinjskog odaje nekog tko sve to mora izvršiti jer nema izbora, ali ne nalazi u tome neku pretjeranu sreću. Zajc koji je pisao Zrinjskog nije bio Verdi koji piše Nabucca, ili Rus koji piše nekog Kneza Igora. On ni po svom osjećaju ni po odgoju zacijelo nije bio netko tko želi napisati izrazito snažnu nacionalnu operu nego je jednostavno uglazbio tu priču, taj libreto. Možda je trenutak da se sada, 2005., to djelo vrati tamo gdje je i nastalo. To je glavni smisao mojih malih intervencija u Zrinjskom.

No, ta je opera ipak snažni nacionalni simbol…

- Sasvim je razumljivo da je Zrinjski nekada imao prizvuk kao i Dinamo ili cigarete Croatia, kao jedan od malobrojnih ventila kroz koje su ljudi slobodno mogli izražavati svoju nacionalnu pripadnost. Pa i u slučaju mog Zrinjskog 1994. to je bio dio sasvim druge priče, tada jedine moguće. Dizao se moral u izgubljenoj zemlji koja se vraća, u nesreći koja nije bila besmislena i borbi koja nije bila uzaludna. U boj, u boj! smo na premijeri pjevali dva puta, s publikom na nogama, a malo je nedostajalo da se pjesmi pridruži i Sulejman, odnosno Neralić koji ga je pjevao. No, staviti naglasak samo na to 2005. bilo bi anakrono. Drugi je osjećaj bio 1994., a tada i nisam imao djece. Danas sam potpuno siguran da ne postoji taj Siget zbog kojeg bih ja svoju djecu poslao U boj, u boj!. Nismo više u vremenu velikih ideja i velikih nacija i hvala Bogu da je tako. Živimo u vremenu u kojem ćemo mi biti prolazna generacija nakon koje naša djeca ničim od toga neće biti opterećena. Jadno je čovječanstvo u kojem se događa da jedini izlaz bude U boj, u boj!, a prije ili kasnije osjećaj ponosa i dostojanstva nad grobovima zamijene tuga i besmisao. Ova opera, a osobito neki prizori u njoj, o svemu tome govore šekspirijanskom snagom. Kao što je nekada bio ratni poklič, Zrinjski danas mora i može poslužiti traženju duhovnog smirenja i stvaranju svijeta u kojem sve to više neće biti potrebno.

 

Razgovarao Branimir Pofuk

 

 


 
Sezona 2013-2014
Sezona 2012/2013
Sezona 2010/2011
Sezona 2009/2010
Sezona 2008/2009
Sezona 2007/2008
Copyright (c) 2008. HNK Ivan pl. Zajc :: Kontakt