Header Pocetna
HOMESEZONARepertoar HeaderULAZNICEO kazalištu INFORMACIJEPRESSRLJN
Vi ste ovdje: Početna > Arhiv
N.Š. ZRINJSKI - KRITIKE


Podjela    Riječ redatelja    Foto galerija

KRITIKE

Kada je Krešimir Dolenčić izjavio da je glazbenu tragediju Ivana Zajca pročitao kao herojsku melodramu, pomislila sam hoće li se ta redateljska intervencija uopće vidjeti u izvedbi opere. Pokazalo se, međutim, da su neka sitna kraćenja kao i isticanje dramskog momenta tragične ljubavi i nestajanja jedne obitelji, ipak bili krucijalni trenuci opere »Nikola Šubić Zrinjski« koja je premijerno odigrana na riječkoj sceni. Dolenčić naime smatra kako je danas besmisleno ratovati, kako je glad za osvajanjem nešto sasvim neprirodno, kao i da je strah od pogibije najbližih i briga za obitelj najprirodnija stvar na svijetu. Time je opravdana i njegova intervencija u tkivo opere kojom je izbačen duet Eve i Zrinjskog, gdje zahvaljuju Bogu što uze njihovu kćer Jelenu, ali i inzistriranje na romantičnim djelovima – Jelenin san o braku s Juranićem. Čak je i njihov završni ljubavni duet u kojem Jelena umire romantično obojen i predstavlja najdramatičniji dio opere, dok su ratni pokliči i mahanja zastavama u ovom uprizorenju svedeni tek na nužan znak.

Redatelj Dolenčić i dirigent Alan Bjelinski podijelili su svoju predstavu »Zrinjskog« na dva dijela, s time da pauza nastupa tek nakon šeste slike, što znači da su sve »ratne odluke« donesene u prvom dijelu opere, dok su lirski dijelovi ostavljeni za drugi. U skladu s tim kretala se režija, ali i glazbeni naboj koji je diktirao dirigent – prvi dio opere bio je dinamički razrađen na fonu suprotnih efekata, od piana do fortissima, dok je drugi počivao na individualnim kreacijama rola i finom muziciranju protagonista, zbora i orkestra.

Ovako ogoljeli koncept – sveden na dramu u kojem nema scene turskog harema, već se inzistira na odlučnosti dvojice vođa, Sulejmana za osvajanjem Sigeta i Zrinjskog da ga obrani – donosi na površinu dramski aspekt koji traži pjevače-glumce koji će aktivno podržavati redateljevu i dirigentovu ideju. Dakako, to se očekuje i od zbora u masovnim scenama, gdje bi drama trebala biti prisutna ne samo u glasu, već i na licima protagonista.

Može se činiti neumjesnim isticati jednu epizodnu ulogu, ali Gašpar Alapić, u izvebi mladog Darija Berčića, najbolje je slijedio redateljske zahtjeve u prvom, herojskom dijelu opere. Njegov je svaki ulazak oživio scenu, to je pjevač sigurna zapjeva i odlične dikcije, koji svakim gestom i korakom pokazuje da zna o čemu pjeva.

Na dramskom aspektu inzistirao je i Voljen Grbac kao Sokolović, koji je donio lik prepredenog i častohlepnog vezira, dok je Ivica Čikeš kao Sulejman bio dostatan glasom, ali njegovoj cjelokupnoj izvedbi još nedostaje zrelosti. Ulogu Levija pjevao je Robert Kolar, a Ibrahim-bega tumačio je Sanjin Mandičić.

U hrvatskom taboru više se očekivalo od muških protagonista herojskog naboja, a pokazalo se da je najdramatičniju izvedbu donijela Ingrid Haller kao Jelena. Valentin Enčev – Zrinjski – pjevao je svoju rolu u standardnoj maniri, Sergej Kiselev kao Juranić imao je lijepih trenutaka u kojima je dominirao finim zapjevom; Mirella Toić kao Eva odigrala je ulogu na fonu svojih prethodnih kreacija, dok je Ingrid Haller zablistala posebno u drugom dijelu, u prizoru ljubavnog dueta s Juranićem: njena molba nesuđenom suprugu da pogine od njegove, a ne od ruke neprijatelja, bila je potresna i bolna. Pritom nije manje važno što je Ingrid Haller pjevačica dobre tehnike i odlične dikcije, tako da se njena uloga s lakoćom prati, što nije uvijek slučaj sa ostalim protagonistima (ne samo ove opere).

    No, vratimo se još jednom režiji: najljepši prizori – i vizualno i glazbeno – dogodili su se u drugom dijelu izvedbe i to u prizorima Jelenina sna i završnom, kad Zrinjski s vojskom napušta grad. Jelenin san, iza tila, nestvaro je lijep, a oživjela ga je kratka pojava ženskog ansambla baleta (koreograf Sonja Kastl) i skladan zapjeva odličnog ženskog zbora (Roberto Haller, zborovođa), uz sjajno osvjetljenje (Vladimir Kazda) kao i u završnom prizoru, kad borci za Siget odlaze – u sliku...

 

Svjetlana Hribar: "Obiteljska, a ne ratna drama" (Novi list, 17.10.2005.)

 

 

Redateljeva najava o potpuno drukčijem Zrinjskom, pokazalo se, nije tek propagandna dosjetka uvijek umješnog Krešimira Dolenčića i/ili na nove, često provokativne izazove vječno spremne riječke intendantice Mani Gotovac. Naprotiv, usprkos velikoj količini vizualne i auditivne istosti, riječki Zrinjski uistinu donosi sasvim novo čitanje jedne par excellence nacionalne opere, čitanje koje je ne samo različito nego i smiono, dalekovidno i nadasve važno... Dobru poantu cijelom riječkom Zrinjskom dao je i plakat predstave. Na njemu nema nikakvih nacionalnih simbola, junaka u povijesnim kostimima niti bilo čeg sličnog. Umjesto toga, vidimo na njemu dvije golubice u letu jedne prema drugoj. Vizualno, one mogu simbolizirati sraz, ali i susret; bitku, ali i ljubav; rat, ali i pomirenje. A s obzirom na to da je golubica ipak simbol mira, jasno je u kojem smjeru treba ići čitanje ovog plakata, ali i cijele ove iznimne i hrabre predstave.

 

Trpimir Matasović: "Nikad više (nijedan) Siget!" (Zarez, 20.10.2005.)

 

 

Predstava se malim pomacima i kraćenjima usredotočila na karaktere i odnose likova gdje je popularni poklič "U boj, u boj" dio obična života u nemilim ratnim prilikama. Naboj tih koliko (operno) tipskih toliko i stvarnih odnosa mogla je podržati dobro složena ekipa protagonista. Bilo da je riječ o impozatnom Zrinjskom Valentina Enčeva, koji nije samo bezumni heroj, ženi mu Evi Mirelle Toić kraljevskog nastupa, treperavoj kćeri Jelene Ingrid Haller i melodramatskoj ljubavi s Juranićem napetoga Sergeja Kiseleva.

 

Maja Stanetti: "S drugog motrišta" (Večernji list, 17. 10. 2005.)

 

 

Uz neka hrabra i dobrodošla kraćenja (baletna slika u turskom haremu i rečenica "Bože Tebi hvala što hrabru uze nju" koje su, prema mišljenju Dolenčića i Bjelinskog, slabije stranice libreta i glazbe), predstava je dobila na konciznosti i dinamici. Scene se izmjenjuju i nadovezuju bez zastoja, a mizanscena je prirodna i logična... Ingrid Haller je za odličnu kreaciju nježnog lika Jelene dobila i najviše aplauza... Mnogobrojna publika, među kojom je bio i skladateljev praunuk Mladen Zajc koji živi u Kanadi, dobro je prihvatila predstavu s puno aplauza tijekom izvedbe.

 

Višnja Požgaj: Novo viđenje Zrinjskog (Vjesnik, 17. listopada 2005.)


 
Sezona 2013-2014
Sezona 2012/2013
Sezona 2010/2011
Sezona 2009/2010
Sezona 2008/2009
Sezona 2007/2008
Copyright (c) 2008. HNK Ivan pl. Zajc :: Kontakt