SUVREMENA OPERA U VRIJEME RECESIJE
Napisati operu, najtežu glazbeno-scensku formu, u 21. stoljeću nije čest slučaj. Treba imati opernu kuću po mogućnosti sa solistima, orkestrom, zborom, baletom i cijelom potrebnom mašinerijom, ili kao što je češći slučaj na festivalima suvremene glazbe opernu ad hoc grupu s komornim sastavom.
Suvremena hrvatska opera gotovo da ne postoji, a da nema Muzičkog biennalea u Zagrebu u organizaciji Hrvatskog društva skladatelja ne bi je više ni bilo. Nema više uspješnog Annala komorne opere u Osijeku iz osamdesetih godina prošlog stoljeća. Zadnja praizvedba hrvatske opere u Rijeci bila je ona Tihomila Vidošića, igrom slučaja mog sjajnog profesora, opera „Stari mladić“ 1960. godine. No, u Rijeci se srećom u okviru manifestacije „Zajčevi dani“ kontinuirano njeguje i promovira hrvatsko glazbeno i glazbeno-scensko stvaralaštvo.
I sada sam se ja upustio u konkurenciju s Rossinijem, Verdijem, Puccinijem, Brittenom, Gershwinom, u nadi da ću kao što sam svojim prvim mjuziklom „Velika trka“ zahuktao hrvatski mjuzikl, sada inicirati da operne kuće i hrvatski skladatelji produciraju i skladaju nove hrvatske opere.
Moje druženje s operom počelo je još u dječačkim danima zahvaljujući velikoj kolekciji vinil gramofonskih ploča mojih roditelja, i čestim posjetama zagrebačkoj Operi u vrijeme izvanrednog dirigenta i direktora Opere Milana Sachsa, gdje sam slušao i gledao najveći dio klasičnog opernog repertoara.
Bio sam član „Opere u sobi“, koju je osnovao maestro Antun Petrušić ranih pedesetih godina, u čijem su se stanu izvodile opere s mladim pjevačima od kojih je većina ostvarila uspješnu karijeru. Tamo sam upoznao klavirske izvatke i partiture velikog broja opera, a čak sam i otpjevao ulogu Don Pasqualea.
Možda je ipak bio presudan doživljaj druge izvedbe opere Igora Stravinskoga (jer za svjetsku premijeru nisam uspio dobiti ulaznicu) „The Rake's Progress“ 1953.
u venecijanskom teatru La Fenice. Rekao sam sam sebi: „Jednog dana i ja ću napisati operu.“ I konačno se taj moj dječački san sada ostvario. Usprkos velikom odricanju od mojih sportskih i hedonističkih aktivnosti.
O Casanovi sam već dosta znao, najviše o njegovom bijegu iz zatvora Piombi, ali njegova putovanja po Europi, kada se npr. iz Pariza do Lyona po lijepom vremenu putovalo šest dana, su me oduševila. Pogotovo što sam tih godina autostopirao širom Europe. Kao zavodnik bio bi zaboravljen, a vjerujem da je u to vrijeme bilo i još većih od njega, da nije napisao „Memoare“ na francuskom jeziku (Francuzi ga smatraju svojim vrsnim piscem).
U mojoj karijeri profesionalnog skladatelja nisam imao vremena potpuno se posvetiti godinu-dvije pisanju opere, ali ideja o Casanovi u Istri u kojoj godinama ljetujem, pronađena u „Memoarima“ me godinama golicala. Često sam išao u Vrsar u posjete Edi Murtiću i filmskom redatelju Marijanu Arhaniću koji je stanovao u Casanovinoj ulici. Mog neprežaljenog, genijalog libretista Milana Grgića stalno sam nagovarao da napiše libreto, ali njegove ogromne obveze spriječavale su da se to i realizira. Ipak, jednog dana za jedno kazalište napisao sam kratki libreto u Grgićevom stilu, ali povratne informacije nije bilo. Nakon dugog vremena, pročitavši taj libreto, shvatio sam da ga valja još više razviti na tragu commedije dell'arte i Goldonijevih komedija. Predložio sam Dragi Orliću, istaknutom istarskom pjesniku, piscu, satiričaru, novinaru, kulturnom djelatniku i izvanrednom poznavatelju Istre da napiše libreto. On je vrlo duhovito, na tipičan orlićevski lascivan način proširio libreto, razvivši priču. U toj priči, miješanjem fikcije i povijesnih činjenica, značajnu ulogu igra lutrija koju je Casanova „vidio“ u Vrsaru, poslije „prenio“ u Pariz i obogatio se. Njegov je libreto pod naslovom „Nadbludjeli bludnik“ izdao „Durieux“. Za potrebe opere i vremenski vrlo limitirane dramaturgije, djelo sam skratio, sagradio recitative i napisao za svaki glavni lik belkantističke arije.
Zamolio sam Ozrena Prohića, originalnog majstora operne režije da pročita libreto i presluša par arija. On je dao zeleno svjetlo, nekoliko korisnih savjeta i to je bio pravi poticaj za skladanje. Hvala mu.
Moje dugogodišnje iskustvo pisanja za simfonijski orkestar, skladanje mjuzikla, šansone, lieda, olakšalo mi je snalaženje u najsloženijoj glazbeno-scenskoj formi. Želio sam spojiti 18. s 21. stoljećem, ali prvenstveno stvoriti komičnu operu (opera buffa) u tipičnoj rosinijevskoj maniri. Srećom imao sam vrlo požrtvovnog prepisivača notnog materijala Felixa Spillera, koji je gotovo svakodnevno dolazio k meni s novoprepisanim i pročišćenim materijalom.
„U operi možeš činiti sve, samo ne smije biti dosadno“, to su riječi Billyja Wildera, poznatog bečko-holivudskog redatelja; a to je bio moj moto. Također, rečenica Mauricea Ravela „kompleksno, ali ne komplicirano“ bila mi je stalno na pameti. I u toj dobro organiziranoj ozbiljnoj glazbenoj zafrkanciji čut ćete malo postavangarde (Biskup i Fra Angelo u to vrijeme jedini glazbeno školovani anticipiraju 20. stoljeće), reminiscence na Mozarta (Casanova je pisao recitative za Mozartovog „Don Juana“) i Beethovena (himna EU), malo istarskog melosa, politonalnosti, mnogo promjena mjere, vokalitičke ukrase kao nekada napisane za razmažene primadone...
Izjava Zubina Mehte o Verdiju „Za mene je Verdi: opera, opereta, mjuzikl“ uvjerila me da elementi mjuzikla, te daleko najpopularnije glazbeno-scenske forme, mogu puno pomoći komunikativnosti opere.
Ravnatelj Opere Ozren Prohić našao je za moje djelo idealne suradnike. Iskusni maestro Ivo Lipanović odmah je ušao u bit partiture, do te mjere da je u realizaciji mogao čitati moje glazbene misli poštujući sva moja tempa i znakove. Vrsni majstor operne režije Krešo Dolenčić maštovito je nadgradio opernu dramaturgiju, a sjajnim duhovitim rješenjima spojio je commediju dell'arte s elementima najsuvremenijeg teatra. I ostali suradnici točno su slijedili moje naputke do najmanjih detalja. Cjelokupni ansambl je visokoprofesionalno odgovorio mom zahtjevnom zadatku.
Draga publiko, zaboravite na recesiju i uživajte u nesvakidašnjem opernom spektaklu,
Alfi Kabiljo
Rijeka, 17. rujna 2009. |