Njemački skladatelj RICHARD WAGNER (Leipzig ,1813. – Venecija ,1883.), čiju 200. obljetnicu rođenja upravo obilježava cijeli glazbeni svijet, poznat je po burnom i uzbudljivom životu, ali i po svojim osobitim pogledima na glazbu, poeziju i filozofiju. Fanatičnost kojom se unosio u ostvarenje svojih planova i djela učinili su toga velikog opernog reformatora jednim od najzanimljivijih, a istodobno i najkontroverzvijih umjetnika 19. stoljeća. Od premijere "Tannhausera" 1845. godine, Wagnerova je umjetnost sve do danas bila u središtu najžešćih sukoba koji su dovodili do krajnjih stavova - od negiranja do uzvišavanja. Nietzsche ga je, primjerice, veličao u djelu ''Rođenje tragedije iz duha glazbe'': ''Što god Wagner nije sposoban učiniti ne vrijedi. Unatoč tome, Wagner je sposoban učiniti mnoštvo stvari, ali ne želi, jer se strogo drži načela. Što god je Wagner sposoban učiniti, nitko poslije njega ne može učiniti, nitko nije učinio prije njega i nitko nikad više ne može učiniti'', da bi ga samo osamnaest godina nakon toga u eseju ''Nietzsche kontra Wagnera'' žestoko osporavao.
Iako mu je predhodio buran tijek životnih događanja, važan trenutak u Wagnerovu životu svakako je susret s Mathildom Wasendonck 1852. godine. Bila je supruga bogatog trgovca svilom i Wagnerova dobročinitelja Otta Wasendoncka, lijepa žena istančana osjećaja za poeziju i glazbu koja je obožavala Wagnera. Njihov odnos ubrzo prerasta u prisnu vezu, a prema mnogima, ta je duboko proživljena ljubav zapravo najintezivnija od svih epizoda njegovog ljubavnog života, koja je svoje postojanje nastavila u njegovoj glazbi. Još je 1854. pisao svom dobrom prijatelju Franzu Lisztu: "Budući da nikada u životu nisam doživio istinsku ljubavnu sreću, želim podići najčudesnijem od svih snova spomenik u kojem će se od početka do kraja slaviti ljubav. Imam u glavi osnovu "Tristana i Izolde". Wagner je tada po strani ostavio "Prsten Nibelunga" i prionuo pisanju "Tristana i Izolde", za koji izvor nalazi u tragičnoj srednjovjekovnoj ljubavnoj priči iz doba kralja Arthura. Međutim, usporedo sa skladanjem ove opere, Wagner uglazbljuje pet Mathildinih pjesama od kojih dvije znakovito podnaslovljuje sa: Studija za Tristana i Izoldu. "Wesendonck Lieder"ili "Pjesme Mathilde Wesendonck" mogu se čitati i kao dnevnik njihove ljubavne veze ili "težnja da se riječima iskaže doživljaj ljubavne ekstaze" pri čemu Mathilda želi zaustaviti kotač vremena. Ljubavna priča Mathilde i Wagnera završila je 1858. kada je njegova prva supruga, glumica Minna Planer pronašla pismo upućeno Mathilde.
A opera "Tristan i Izolda" praizvedena je 10. lipnja 1865. u Münchenu pod dirigentskim vodstvom još jednog njegovog velikog poklonika Hansa von Bülowa, koji je istodobno bio zet Wagnerova prijatelja Franza Liszta, a s čijom kćeri Cosimom ima dvoje djece. Te iste godine Cosima rađa svoje treće dijete, kćer Izoldu, čiji otac, međutim, nije njen suprug Hans von Bülow već Richard Wagner. Oni su zapravo dvije godine ranije, tijekom jedne duge vožnje kočijom po Berlinu priznali osjećaje što su ih međusobno gajili, "suzama i jecajima", kako je Wagner kasnije zapisao, "zapečatili smo svoje priznanje da pripadamo jedno drugome". Ta je izvanbračna veza značila pravi društveni skandal, a osobito žestoko joj se protivio FRANZ LISZT (Doborján,1811.- Bayreuth,1886.), čime je bilo narušeno njegovo prijateljstvo s Wagnerom. Wagner je Liszta upoznao u Weimaru 1849. godine gdje je ovaj mađarski klavirski virtuoz slavljen diljem Europe, bio postavljen za kapelnika u tamošnjoj Staatskapelle a živio je sa svojom ljubavnicom, groficom Carolyne von Sayn-Wittgenstein. U njoj je pronašao doraslu partnericu za razgovore o glazbi i umjetnosti, u kojima je nerijetko u Weimaru sudjelovao i Wagner, i istovremeno pokroviteljicu svoje umjetnosti. Weimarske godine umjetnički su najproduktivnije godine u životu Liszta. U to vrijeme su nastala mnoga klavirska djela, dvanaest simfonijskih pjesama, svjetovna djela i duhovna glazba. Liszt je dirigirao probom "Tannhäusera", a Wagner je bio impresioniran. Ukupno je 36 puta dirigirao operama Richarda Wagnera, a pod njegovom je upravom praizvedena i Wagnerova opera "Lohengrin".
U Weimaru je nastao i poznatiji od njegova dva koncerta skladana za klavir i orkestar, Prvi u Es-duru, skladan 1857., a iste godine i praizveden u Weimaru. Solističku dionicu svirao je sam Liszt, a dirigirao je slavni francuski skladatelj Hector Berlioz.
"Fantaziju na mađarske narodne melodije", poznatu i pod kraćim nazivom Mađarska fantazija, skladao je Liszt pet godina ranije, 1852. Riječ je zapravo o preradi njegove Mađarske rapsodije br. 14., originalno pisane za klavir, što ju je obradio za klavir i orkestar. Djelo je praizvedeno 1953. godine u Pešti, kada je Hans von Bülow nastupio kao solist, a orkestrom je dirigirao Ferenc Erkel. |