Ispiši ovu stranicu

RADIM SAMO ONE TEKSTOVE KOJI ME ZANIMAJU, ZA KOJE IMAM STRASTI

/razgovor s Damirom Karakašem/

Dio života proveo si u Parizu, sada si pretežno u Hrvatskoj. Možeš li, s obzirom na prostornu i vremensku distancu, reći koliko su različiti, odnosno slični ljudi s dna pariškog društva s onima iz Zagreba, odnosno Hrvatske uopće?
Nema tu neke velike sličnosti, sve je u Parizu drugačije, pa i to dno. Slikari, pisci, glumci, inženjeri, kaskaderi, džepari, radnici, seljaci, ljudi sa svih strana svijeta, svi su oni došli u Pariz da ostvare svoje snove, jer nitko ne dolazi u Pariz da tamo bude nitko i ništa. Međutim, Pariz je i velika zamka, kao neki lijepi i zavodljivi cvijet koji te učas proguta i ispljune ti cipele, joj, koliko sam se u Parizu nagledao živih mrtavaca. Sve to najbolje vidiš kad si unutra, ili bolje rečeno kad si dolje. A ja volim pisati o stvarima koje dobro poznajem.

U romanu opisuješ i nemire pariških predgrađa koje su dobrano potresale taj grad prije nekoliko godina, dok u Hrvatskoj upravo traju demonstracije uzrokovane prije svega nezadovoljstvom najrazličitijih društvenih slojeva lošom gospodarskom i ekonomskom situacijom u zemlji. Možeš li usporediti te dvije društvene zbilje -francusku i hrvatsku, razlikuju li se one i po čemu?
Dok sam živio u Parizu nagledao sam se nemira i demonstracija, a bio sam i student na Novoj Sorboni kada je tamo izbila pobuna i uvjerio se da se Francuzi ne daju zajebavati. Srećom i kod nas se u zadnje vrijeme događa puno pozitivnih stvari u toj borbi protiv nepravde, tu prije svega mislim na nedavne studentske prosvjede i primjerice, borbe za Varšavsku ulicu u Zagrebu. A što se, pak, tiče ovih najnovijih prosvjeda, narod je u tim svojim okupljanjima i višesatnim šetnjama jasno detektirao neuralgične točke našeg post - tranzicijskog društva: stanove korumpiranih političara, središnjice stranaka koje nas godinama vode u propast, medijske kuće koje rade izravno protiv naroda, banke, korporacije, i glasno poručio: dosta više!       

Znam da su te mnogi pokušavali identificirati s ulogom Pisca u romanu, no jednom si prilikom rekao da to nije roman o tebi, “već roman o nama u Parizu”. No, ipak pišeš ga iz pozicije vlastitog pariškog isustva.
Kad su nobelovca Maria Vargasa Llosu jednom prilikom pitali o jednom njegovom romanu pisanom u prvom licu, u kojem se radi o turistu iz Perua u Firenci, s biografijom koja je Llosina, on im je kazao da je i to izmišljeno lice. Objasnio je da čak i kad pisac vjeruje da je to on, to nije on, te kako mnogi pisci nisu ni svjesni da su izmislili pripovjedača. Što se, pak,  mog romana tiče, mislim da je važno ponoviti kako to doista nije roman o meni, već o nama. To je i roman o jednom drugačijem Parizu, bez mistifikacije i romantničnog poliranja. To je svakako i roman o demistifikaciji iluzija. Kundera je jednom rekao da najveća i najvažnija misija pisca i jest neprestana demistifikacija iluzija, pod čijom hipnozom danas živimo.

Živjeti od umjetnosti u Parizu bio je san mnogih hrvatskih umjetnika, pisaca iz prošlosti, primjerice Matoša. Iz lika gubitnika Pisca, progovara puno gorčine. On u Parizu susreće i druge pisce koji dolaze iz zemalja Europske unije, Amerike. S obzirom na te druge kolege, koja je pozicija hrvatskog pisca u Parizu? Je li se danas ona možda promjenila?
U Francuskoj često postoji taj diskurs - ako si pisac, glumac, slikar... iz Hrvatske, Srbije, Bugarske, trebaš biti sretan samom činjenicom što si tamo. Nedavno je moj agent u Frankfurtu razgovarao s urednicom jedne velike pariške izdavačke kuće, pričao joj malo o mom romanu, a ona mu je rekla nešto jako zanimljivo: da Hrvati ne mogu kritički pisati o Parizu. Nažalost, to je čisti kulturni rasizam. Inače, u Sjajnom mjestu za nesreću, junak romana razmišlja da napiše roman o piscu iz male nepoznate zemlje, poznatom u toj svojoj maloj zemlji, koji dolazi u Pariz da postane planetarno poznati pisac. On ovako kaže a tu je i dio odgovora na tvoje pitanje: Ovako sam roman zamislio: dok jedni pisci čekaju zapeti kao puška na startu, on je postavljen uz stazu: kad odjekne pištolj, pisci grabe stazom prema cilju, a on trči pored staze prema šumi, gdje se može samo izgubiti. Nema šanse da dođe do cilja, još može biti sretan ako ga u toj mračnoj šumi ne rastrgaju razjarene zvijeri.    

Prema tvojim knjigama napisani su filmski scenariji, sve si prisutniji i na kazališnoj sceni, knjige su dobile odlične recenzije i čitane su, jednom riječju kao pisac si poznat u Hrvatskoj. Može li se od pisanja živjeti u Hrvatskoj?
Može se živjeti, ali to je često povezano s time koliki si umjetnik u preživljavanju. Pogotovo je danas situacija teška, sve postaje površno, iskomercijalizirano, kulturne rubrike gotovo su protjerane iz novina, na fejsbuku Ivo Andrić ima 14 tisuća obožavatelja, a Jelena Karleuša oko 120 tisuća. No, bez obzira na sve, ne želim se  pokoravati tim komercijalnim kriterijima, nema šanse da bih radio nekakve sapunice ili slične gluposti, radim samo one tekstove koji me zanimaju, za koje imam strast, drugačije ne funkcioniram. A posla ima dosta, trenutno radim novu zbirku priča koja je dio ličke trilogije, dakle, Kino Lika, Eskimi, i sad Pukovnik Beethoven, uskoro će mi se u jednom od naših vodećih teatara igrati novi tekst, a nedavno je Sjajno mjesto za nesreću kupio ugledni izdavač iz Berlina, pa sam također i u širenju područja borbe. Roman će se do kraja godine pojaviti i u Češkoj, te Makedoniji, a u Srbiji ga je već objavio B92. 

Iako je roman pisan iz fokusa muškarca, vrlo bitnim kontrapunktom mi se čine ženski likovi. I sam roman pun je emocija i ljubavi. Koliko su ti one bitne?
Naravno da su mi jako bitne, kao što su mi bitni i svi likovi u romanu. A bez obzira što mislim da prava proza ne oprašta nikome, jako je važno da pisac za svoje likove ima razumjevanja i da ih voli.              

Osobno  me se vrlo dojmio onaj dio “o govnima” koji se kao metafora provlače kroz roman. Ispod nje stalno tinjaju užas i gnjev. Istovremeno, nekako s lakoćom prevladavaš taj užas bez puno riječi i patetike.
Teško je ponekad i zamisliti koliko je rada i muke potrebno da bi se stiglo do te lakoće. Ovaj roman pisao sam oko pet godina, ni sam više ne znam gdje sam ga sve pisao, u Parizu, Londonu, Kairu, Podgorici, Lastovu, kamo sam odlazio za zimskih mjeseci. Jako dugo radim na tekstu, volim tekst oslobođen svake suvišnosti i moje pisanje ponekad sliči na rad kipara koji skida sve dok ne dođe do željenog, dakle puno više brisanja nego pisanja, ili kako bi to rekao Flaubert, sve dok prava riječ ne bude na pravom mjestu. 

Razgovarala: Magdalena Lupi Alvir