Ispiši ovu stranicu
Riječ autorice

Zapisujem tekst, ali i dalje odbijam pogledati fotografiju: „Ostaci trudne žene i njezina nerođenog djeteta iskopani iz masovne grobnice Suha u Srebrenici regiji, kod Bratunca. Glava djeteta nije potpuno razvijena, ali prsti i noge su jasno vidljivi.“

Možda ću jednom pogledati tu fotografiju, sada ne. 

Te su fotografije dokumenti. Dokumenti su rasprostranjeni po novinama, internetskim portalima, međunarodnim sudovima, memorijalnim centrima, na naslovnicama knjiga i časopisa.

Gledajući slike, one statične ili pokretne, možda možemo postati osjetljiviji nego što jesmo. Ali možemo postati i gluplji. Neki nas prizori mogu učiniti živima, a zbog nekih odmičemo pogled i započinjemo novu temu, recimo o proljetnim sadnicama. Gledajući slike možemo se ponašati poput arheologa i pomno s njih skidati sloj po sloj i što dulje gledamo u sliku to ona postaje manje dokument, a više istina.

U pokušaju da se dovedemo u situaciju „istinitog“ govora u okvirima potpune fikcije, jedina stvarna akcija koja Andreji,  Frani i meni preostaje jesu činovi popravka. Pritom koristimo alate koje kao izvođači i dramaturginja imamo na raspolaganju: dvojbe, kajanja, kontradikcije, tri reflektora, sjećanja, dramski glitchevi, izvedbene greške, neprilakdne tišine, šum, intenzivna prisutnost i potpuna dekoncentriranost, pamćenje teksta, gubitak pamćenja, artificijelna reakcija, neprimjerena gesta, ljutnja i nježnost.

Iz večeri u večer, iz izvedbe u izvedbu pokušat ćemo sašiti, zašarafiti, gletati i spojiti pukotine istina kojima raspolažemo. Iz večeri u večer, iz izvedbe u izvedbu postavljat ćemo si pitanje:  kako znamo da popravljena stvar više nije slomljena?
         

Nataša Antulov