ZEKO TRAŽI POTOK
Svako dijete odrasta uz pjesmicu „Zeko i potočić”, a nerijetko se uz nju vežu i prve suze. Ona u ranom djetinstvu potiče djecu na empatiju prema krhkijem i nezaštićenijem. Zec je simbol naše potrebe da zaštitimo slabijeg i da mu omogućimo osnovne životne uvjete.
Svijet u kojem zatičemo naše male junake ne poznaje ovu pjesmicu.
Pjesmica postaje legenda koju je nekome otpjevala baka. Sve ono što mi danas uzimamo zdravo za gotovo, njima nije poznato. Riječi poput h-r-a-n-a, š-u-m-a, s-u-n-c-e (...) za njih su nepoznanice. Nitko ih nije tome poučio, jer je bilo zabranjeno. Oni su dio distopijskog, orvelijanskog društva kojim upravlja Glas. Upravo on, kroz upotrebu raznih mehanizama kontrole, zabranjuje svaki kontakt djece s prirodom. Uči ih slaviti tehnologiju („U vremenu novom živimo, tehnologiji čovjeka se divimo, ono što prije nas je bilo, staro je i oslabilo”) i potkupljuje ih sladoledom. Govorenjem u stihu dodatno naglašavamo razliku između njihovog i našeg svijeta. Formalizacija govora dovela nas je i do formalizacije mizanscena (stupanje, postrojavanje u redove i propisane formacije). Tome se kasnije pokušavaju oduprijeti te si počinju dopuštati dječačku neurednost. Vječni led je prekrio prirodu, sunce je zašlo prije sto godina, ali dječja potraga za istinom nikad ne prestaje. Njihov interes za legendu, koja za njihovu generaciju nema značenje, dovodi ih do zabranjene šume.
U njoj nalaze knjige i metle koje ih upućuju na ekologiju i čišćenje životnog prostora.
Marljivost rezultira probijanjem trake sunca, topljenjem leda i buđenjem zeke iz stoljetnog sna. On je začuđen svijetom oko sebe, te potvrđuje onima oko sebe da je ekologija pravi put. No da bi došli do tog saznanja, moraju prevladati zablude o prošlosti (sunce topi djecu i sladoled), strah od drugosti (nepoznavanje životinja za koje misle da su čudovišta), strah od sistema i prirodne pojave budućnosti (snižena razina kisika, bočni snijeg).
Potraga za legendom i potraga zeca za potokom, metafora je dječjeg otkrivanja svijeta što ih okružuje. Djeca budućnosti podijeljena su oko pitanja ekologije. Oni koji podržavaju Glas kreću u potragu za malim ekolozima. Iako su njihove prvotne namjere pogrešne, dovode ih do istine. Njihova inicijativa za traganjem dovodi ih u situaciju da progledaju. Bitno je tražiti jer oni koji traže, pa makar i iz pogrešnih razloga, naići će na istinu, a dječačka neiskvarenost će ih uputiti da ju prepoznaju. Želja za što bržim stjecanjem znanja i otkrivanjem svijeta prikazana je kroz dinamičnost scenskog pokreta koji je prepun skokova, trčanja i stupanja. Dječja akcija nikada ne prestaje, ona je u njima upisana, a upravo ju djeca-glumci u predstavi prenose na djecu-gledatelje.
Aktivan i stalno u pokretu je i scenski prostor šume, za razliku od tehnološki visoko razvijenog grada koji se cijeli nalazi u jednom neboderu prikazanom na projekciji. Šuma je izgrađena od plastičnih boca koje po principu metonimije predstavljaju drveće. Time je naznačena zagađenost šume i šalje se upozorenje današnjoj djeci. Danas trebamo paziti na prirodu, kako bi ostala očuvana za one poslije nas.
Krivac najgoreg ishoda budućnosti je onečišćen okoliš koji je doveo scenski svijet do usustavljanja novih pravila života koja su bila plodno tlo za tiraniju i izvrtanje vrijednosti.
Marina Pejnović
|