 Djelo Jacquesa Offenfacha, prema riječima ravnatelja riječke Opere Ozrena Prohića, tijekom posljednjeg desetljeća doživljava revitalizaciju na svjetskim pozornicama pa se uprizorenjem „Pariškog života“ i riječko Kazalište priključuje tom aktualnom trendu.
„ Offenbach stvara iznimno duhovito, briljantan je u nizanju i komponiranju scena, no, njegove je širine potrebno kanalizirati te pronaći ključ za to zahtjevno djelo s nizom paralelnih priča i mnoštvom likova , a u kojem je svaki lik važan“, kazala je redateljica Dora Ruždjak Podolski. Ona je, zajedno s dramaturginjom Marijanom Fumić, ključ pronašla u smještanju radnje u 80-te godine 20. stoljeća, a potaknute brojnim sličnostima i poveznicama s vremenom u kojem je djelo nastalo .
„Opereta „Pariški život“ napisana je u vrijeme 1. svjetske izložbe u Parizu koja je u grad dovela puno stranaca, različitosti i egzotičnosti. Dogodio se jedan pravi sociološki fenomen koji je Pariz učinio onim što je danas: turističko središte i grad u koji svatko dolazi potražiti komadić svoje sreće. Jer „Pariški život“ bavi se ljudima s margine, pripadnicima rubnih društvenih grupa od kojih svatko želi i nastoji postati netko i nešto “, kazala je Dora Ruždjak Podolski i povukla paralelu s 80-tim godinama.
„ Osamdesete godine iznjedrile su znatan broj marginalnih lica koja su uspjela postići nešto, dosegnuti slavu poput primjerice Madonne. Došlo je do širenja pop kulture, pojave MTV-ja i glazbenih spotova. Etablirala se modna scena, a manekenke su postale prave zvijezde. Počela je vladavina medija. A mi se u predstavi referiramo upravo na sve te elemente šarolikih osamdesetih godina“, zaključila je redateljica riječkog „Pariškog života“.
Dramaturginja Marijana Fumić je pak kazala kako je danas potrebno Offenbacha uprizoravati s odmakom jer se libreto odnosi na određene stvarne ljude iz tog vremena koje je autor izvrgnuo podsmijehu. S druge stane, riječ je o specifičnim karakterima koji se i danas mogu naći i prepoznati u svakoj sredini pa tako i u Rijeci. A kako bi se postigla lokalna raznolikost, svaki će lik govoriti drugačijim govorom, onim koji je blizak njegovu tumaču: bit će tu tako i čakavštine, ali i hrvatskog s ruskim naglaskom.
Edvin Liverić zadužen za scenski pokret naglasio je kako se povratkom u osamdeset,e u svom radu referirao na neke filmove poput filma „Play Time“ Jacquesa Tatija te videospotove Michaela Jacksona, Madonne, Roberta Palmera... |