Ispiši ovu stranicu
Italo Calvino

Italo Calvino nasce a Cuba, nei pressi dellAvana, nel 1923: il padre è un agronomo e la madre una ricercatrice di botanica che avevano soggiornato in America Centrale per ragioni di lavoro e sarebbero tornati in Italia subito dopo la nascita del figlio primogenito Italo. L’infanzia e l’adolescenza del futuro scrittore hanno come teatro la cittá di San Remo, in provincia di Imperia, tra la stazione sperimentale di floricultura diretta dal padre e la casa di campagna di famiglia, in cui si sperimentavano coltivazioni di frutti esotici. I genitori gli impartiscono un’educazione di stampo razionalistico e laico, e il giovane Italo frequenta anche delle scuole valdesi.

Dopo la maturitá si iscrive alla Facoltà di agraria dell’Università di Torino, dove insegna anche il padre, ma gli manca un vero interesse per la materia e si arena sui primi esami. Dopo l’armistizio dell’8 settembre 1943 la Liguria si trova sotto l’occupazione tedesca e il giovane si dá alla macchia per non essere arruolato nell’esercito della Repubblica di Salò. Partecipa alla lotta partigiana sulle Alpi Marittime, e i genitori vengono anche arrestati per un breve periodo dai tedeschi.

Durante la resistenza aderisce al Partito Comunista e dopo la guerra svolge attività politica e comincia a scrivere racconti, legandosi agli ambienti letterari milanesi (Vittorini) e torinesi (la casa editrice Einaudi). Intanto era passato alla Facoltá di Lettere di Torino, dove si sarebbe laureato con una tesi sullo scrittore di lingua inglese Joseph Conrad. È di questi anni un aneddoto simpatico accaduto a Calvino. Si era messo a scrivere racconti e appena ne terminava uno lo sottoponeva a Cesare Pavese e Natalia Ginzburg, che stavano rimettendo in piedi dopo la guerra la casa editrice Einaudi. Per non averlo tutti i giorni intorno, Pavese gli suggerisce allora di scrivere un racconto più lungo, magari un romanzo.
Nasce così Il sentiero dei nidi di ragno, che viene accolto e pubblicato con entusiasmo da Giulio Einaudi nel 1947, e ottiene anche un certo successo di vendite. Calvino entra come collaboratore stabile presso questa casa editrice e prenderà il posto di Cesare Pavese, suicida nel 1950. Viene così in contatto con tanti intellettuali, una gamma di personalità che andavano dalla sinistra cristiana, al partito d’azione, al partito comunista, e che rispecchiava tutto l’arco delle forze antifasciste.

Pur non sentendosi la stoffa del politico né del giornalista, si appassiona a documentare le lotte sindacali e le condizioni del lavoro in fabbrica e resta nel partito nonostante gli strappi e la rottura di molti amici (Vittorini). Siccome i critici gli stroncavano i suoi tentativi di romanzi e racconti di stampo neorealista, allora si dà alla sua vocazione letteraria più confacente, quella fiabesca, e Vittorini pubblica allora nella collana Gettoni il Visconte dimezzato. Questo romanzo gli vale riconoscimenti letterari ufficiali e viene bene accolto, pur tra contrasti e polemiche legate al presunto impegno politico e legame con la realtà sociale ed economica della letteratura, anche all’interno del partito comunista. Negli anni Cinquanta egli occupava ormai un suo posto e aveva una sua cifra stilistica nella letteratura italiana, e intanto si trasferiva sempre più spesso a Roma, che diventava il centro della produzione letteraria. In quegli anni porta a termine un lavoro più filologico ed erudito che letterario, la raccolta di Fiabe italiane della tradizione popolare, prese da varie regioni e tradotte dai dialetti. La cultura del Settecento, il razionalismo e l’illuminismo cosmopolita, cosituiscono un altro ambito di grande interesse per Calvino. Da questo sottofondo ideologico e culturale nasce uno dei suoi romanzi piů impegnativi: Il barone rampante (1957). Intanto, in seguito agli irrigidimenti ideologici che avevano a poco a poco frantumato l’unità  del fronte antifascista all’indomani della Liberazione, e in particolare come reazione alla repressione della Primavera di Praga (1956) Calvino era alla fine uscito dal Partito Comunista. Nel 1959 Vittorini lo chiama come condirettore dalla sua nuova rivista letteraria di testi e critica intitolata „Il Menabò”, che coma abbiamo visto era dedicata soprattutto all’approfondimento di temi legati al rapporto fra letteratura e nuova società industriale. Negli anni successivi sono sempre piů frequenti i viaggi e i soggiorni all’estero e in particolare dal 1964 si stabilisce a Parigi, dove abita la moglie, argentina e di origine russa. Negli ultimi anni continua l’attività  di saggista e di scrittore. Intellettuale e letterato ormai al culmine della carriera e del successo, nel 1984 la Harward University gli chiede di tenere per l’anno accademico successivo un ciclo di lezioni sul ruolo della letteratura alla fine del millennio. In quell’estate Calvino morirà improvvisamente in seguito a ictus, lasciando incompiute le Lezioni americane. Sei proposte per il nuovo millennio.

 

Italo Calvino rodio se 1923. na Kubi, u blizini Havane. Otac je bio agronom dok je majka  bila botaničkarka. Borave u centralnoj Americi radi posla ali vratili su se u Italiju ubrzo nakon rođenja prvog sina Itala. Djetinjstvo i adolescenske godine budućeg pisca odvijaju se u gradu Sanremo, u zaleđu Imperie, između eksperimentalne stanice za cvjećarstvo koju vodi otac, i obiteljske kuće na selu gdje su eksperimentirali s uzgojem egzotičnog voća. Roditelji mu pružaju obrazovanje racionalističke i sekularne orijentacije te mladi Italo pohađa i valdenške škole.
Nakon mature upisuje Agronomski fakultet u Torinu, gdje i otac predaje, međutim, nedostaje mu istinski interes za predmet te odustaje već kod prvih ispita. Nakon potpisivanja primirja 8. rujna 1943., Ligurija se nalazi pod njemačkom okupacijom i mladi Italo se skriva kako ne bi bio regrutiran u vojsku Republike Salò. Pridružuje se partizanskoj borbi na Alpama, a roditelji su također bili uhićeni na kratko vrijeme od strane Njemaca.
Za vrijeme otpora pridružio se Komunističkoj partiji a nakon rata bavi se politikom i počinje pisati pripovijetke, priklanjajući se književnim krugovima u Milanu (Vittorini) i Torinu (izdavačka kuća Einaudi). U međuvremenu je prešao na studij književnosti u Torinu gdje je diplomirao na temu vezanu uz pisca iz engleske književnosti, Josepha Conrada. Iz tog vremena se pamti simpatična anegdota koja se dogodila Italu. Počeo je pisati pripovijetke i po završetku svake odmah bi odlazio Cesaru Pavese i Nataliji Ginsburg, koji su nakon rata pokušavali nanovo postaviti na noge izdavačku kuću Einaudi. Da izbjegnu njegov dolazak svaki dan, Pavese mu predloži da napiše neku dužu pripovijetku ili možda roman. Nastaje tako Put do paukovih gnijezda, kojeg Giulio Einaudi prihvaća i izdaje s oduševljenjem 1947. godine, također postiže dobar prodajni uspjeh. Calvino postaje stalni suradnik spomenute izdavačke kuće i preuzima mjesto Cesarea Pavesea koji je 1950. počinio samoubojstvo. Na taj način dolazi u kontakt s mnoštvom intelektualaca te širokim rasponom osobnosti koji se protezao od kršćanske ljevice, do partije s akcijskim planom i do komunističke partije, koji je odražavao cijeli spektar antifašističkih snaga. Iako nije zasjeo u političku stolicu i nije se predao novinarstvu, strastveno dukumentira borbe radničkih sindikata i uvjete rada u tvornicama te ostaje u partiji unatoč prekidu i odlasku mnogih prijatelja (Vittorini). Kritika potiskuje njegove pokušaje pisanja romana neorealističke orijentacije, stoga se posvećuje književnom pozivu koji mu više pogoduje, onom bajkovitom, a Vittorini zatim izdaje u književnom lancu Gettoni njegov Prepolovljeni vikont.

Taj roman mu donosi razna službena priznanja te ga publika dobro prihvaća unatoč nesuglasicama i kontroverzi vezanih uz navodnu političku predanost i vezu s društvenom i ekonomskom stvarnošću njegove književnosti, čak i unutar Komunističke partije. Pedesetih godina 20. stoljeća već je zauzeo svoje mjesto u talijanskoj književnosti i stvorio svoj vlastiti stilski potpis i u međuvremenu se seli sve češće u Rim koji u to vrijeme postaje središte književnog stvaralaštva. Tih godina završava rad filološke i učenjačke kvalitete te, manje, književne, zbirku: Talijanske bajke, iz narodne tradicije sakupljene iz različitih regija i prevedene s dijalekata. Još jedan širok raspon interesa za Calvina predstavljaju kultura 18. stoljeća, racionalizam i kozmopolitsko prosvjetiteljstvo. Na temelju takve ideološke i kulturološke pozadine, nastaje jedan od njegovih najizazovnijih romana: Barun penjač, 1957. U međuvremenu, kao posljedica sve većeg ideološkog ukrućivanja koji je nakon Oslobođenja postupno razdjelio jedinstvo antifašističkog fronta, te posebice kao odgovor na represiju Praškog proljeća (1956), Calvino na kraju izlazi iz Komunističke partije. Vittorini ga poziva 1959. godine kao suurednika njegovog novog književnog časopisa tekstova i kritike, pod nazivom “Il Menabò”, koji je, kao što smo posvjedočili, bio prvenstveno posvećen produbljivanju tema vezanih uz odnos između književnosti i novog industrijskog društva. Narednih godina sve češće putuje i boravi u inozemstvu, posebice od 1964. godine kada se nastanjuje u Parizu gdje živi njegova žena, argentinka ruskog porijekla. Posljednjih nekoliko godina nastavlja rad kao esejist i pisac. Intelektualac i književnik sad već na vrhuncu slave i uspjeha, pozvan je 1984. od strane Harvarda da održi za sljedeću akademsku godinu niz predavanja o ulozi književnosti krajem tisućljećja. Tog je ljeta Calvino iznenada preminuo nakon moždanog udara ostavivši nedovršene eseje: Američka predavanja. Šest prijedloga za sljedeće tisućljeće.