 1950. - Rođen u sjevernoj Bugarskoj, u vrijeme Istočnoga bloka i vladavine komunizma.
1974. - Diplomirao na Strojarskom fakultetu.
1976. -1985. - Radi kao tehnički direktor i direktor tvornice.
Na pitanje je li u kazališni svijet donio nešto od tvorničkog iskustva, Bojčev odgovara: “Potrošio sam deset godina na tehničko obrazovanje, nisam imao vremena čitati.”
1984. - Sindikat za tvorničke radnike organizira posjet kazalištu. Taj je posjet Bojčeva duboko dojmio: "Bilo je to moje prvo kazališno iskustvo i to u 34. godini. Nikada prije nisam ušao u kazalište niti sam imao pojma što se tamo zapravo događa. Gledali smo predstavu nekog bugarskog klasika koja me potpuno fascinirala i znao samo: to je to! Time ću se ja baviti! Kako je to bilo vrijeme bugarskog komunizma nije se moglo tek tako seliti iz grada u grad. Sofije sam se mogao dokopati samo tako da upišem fakultet pa sam to i napravio. Upisao sam Nacionalnu akademiju za kazališnu i filmsku umjetnost."
Piše svoju prvu dramu Ta stvar koju mu postavljaju na scenu.
1989. - Završava Akademiju. Proglašen je dramskim piscem godine. U tom trenutku, četrdesetak bugarskih kazališta izvodi njegove komade.
“Ne pišem brzo. Da bih mogao napisati dobru dramu, moram imati jaku ideju, univerzalnu ideju koja nadilazi nacionalne okvire. Takve ideje dolaze rijetko i teško. Da bih napisao dobru dramu, potrebno je filozofsko otkriće. Onima koji pišu dvije i više drama godišnje, one nalikuju na latinoameričke serijale, sapunice. Treba izgraditi točan kazališni izraz. Ja uspijevam napisati prosječno jednu dramu svake dvije godine, i to je spor proces. To je kao graditi kuću, krećem od temelja i postupno gradim strukturu.”
1990. - Premijera filma baziranog na njegovoj drami Ta stvar. Na TV počinje seriju satiričnih emisija.
1996. - Dobiva državnu potporu za snimanje filma po scenariju na temelju dramskog teksta Pukovnik Ptica.
Autor je i gost u vlastitim TV showovima.
Kandidira se za predsjednika Bugarske.
Dobiva 2 posto glasova. Kao nezavisni kandidat, ulazi u drugi krug izbora.
"Odlučio sam javno napraviti politički teatar, ali s publikom od osam milijuna glasača! Kada sam govorio o pravim tajnama i ozbiljnim stvarima, uglavnom sam govorio gluposti. Znam da je narod gledao te nastupe predsjedničkih kandidata čekajući da se mi pojavimo; tamo postoji pravilo da se svakog dana predizborne kampanje izvlači žrijeb kojim će se redoslijedom pojavljivati kandidati na televiziji. Mnoge kolege kandidati, suparnici iz kampanje, često su bili vrlo razočarani kad bi se desilo da prvog izvuku mene, jer ljudi poslije toga naprosto isključe TV. Kada bih bio izvučen posljednji, svi bi se konkurenti radovali jer će ljudi pričekati da čuju i ostale. Zabavljao sam se u toj kampanji.”
1997. - Dobiva nagradu British Council International Playwriting Award. Između nekoliko stotina radova prispjelih iz cijelog svijeta, nagradu odnosi Pukovnik Ptica. Nagradu mu uručuje Harold Pinter.
“Likovi uvijek nose dio autora, oni su uvijek dio njegove osobnosti. I ja sam dio njih – išao sam u psihijatrijsku kliniku, čitao puno psihijatrijske literature. Uostalom, služio sam vojsku, bio sam na Balkanu, još uvijek sudbinu svojih likova osjećam na svojoj koži.”
1998., 1999., 2000. itd. nižu se festivali (Avignon, Bonner Biennale, nagrade, ugovori za filmove itd.)
“Kad sam u Kanadi, ne osjećam se balkanskim autorom. Kad sam u Bugarskoj, ne osjećam se svjetskim autorom. Jer, pišem o čovjeku koji je jedan te isti svugdje u svijetu.”
Hristo Bojčev je autor desetak dramskih tekstova koji se danas igraju u četrdesetak zemalja Europe, Amerike, Azije i Australije. U Hrvatskoj su postavljeni Pukovnik Ptica, Hanibal Podzemni, Orkestar Titanik, i sada Opća bolnica.
“Kazalište je za mene jedino mjesto pod suncem u kojemu svijet može biti savršen, iako ne i istinit. Mada ni tamo on nije takav, jer mu inače nitko ne bi vjerovao. Upravo suprotno - na sceni je najviše konflikata. Iako tamo - u kazalištu - pobjeđuje dobro.”
Živi u Bugarskoj, današnjoj članici Europske unije. Nekoliko puta pokušava promijeniti adresu no o tome kaže: “Pa pokušavao sam u Parizu više puta, ali nikad nisam izdržao više od mjesec dana. Očigledno je razlog u meni, a ne u Parizu.”
Pripremila M.Lupi |