Usprkos neuspjeha na pariškoj praizvedbi 1875., Carmen Georgesa Bizeta (1838.-1875.) probila se do samog vrha popularnosti među opernim ostvarenjima. Skladana je kao «opera comique»   (glazbeno scensko djelo s govorenim dijalozima) na libreto napisan prema istoimenoj noveli Prospéra Mériméea. Libretisti Halevy i Meilhac uzusima su onodobne glazbeno scenske produkcije prilagodili oštri realizam Mériméove pitoreskne pripovjedačke proze. Izbacili su iz novele ćoravca Garciu, muža fatalne Ciganke, a kao protutežu uveli lik nježne Micaele. Toreador je dobio zvučnije ime, pa je od Lucasa postao Escamillo. Sama pak Carmen, od fatalističke je, sirovo elementarne Mériméeove heroine, koja se ni po cijenu života neće odreći slobode, u opernom predlošku postaje i fatalna žena u klasičnom ljubavnom trokutu.