OPERA ZBOG KOJE SE ISPLATI OTIĆI U KAZALIŠTE

"La Gioconda" je opera iz pera skladatelja Amilcarea Ponchiellija napisana na libreto književnika, libretiste i glazbenika Arriga Boita, koji se u ovom djelu koristi pseudonimom Tobia Gorio. Napisana 1876. predstavlja najvrednije, a svakako i najpoznatije Ponchiellijevo djelo. Ponchielli je bio cijenjeni glazbenik u svoje doba iako nije bio medijski eksponiran i živio je skromnim životom. Verdi je gajio duboko poštovanje prema ovom skladatelju kojeg je cijenio i kao glazbenika i kao čovjeka,  nažalost prerano umrlog.

Opera "La Gioconda" je pomalo svijet za sebe: djelomično tradicionalna talijanska "melodramma" (po nekim likovima i nekim dijelovima glazbe), djelomično opera pod utjecajem strane (francuske) glazbe, a djelomično najavljuje verizam (po nekim dramskim momentima određenih likova).

Ta osebujnost koja predstavlja težinu izvođenja opere predstavlja ujedno i njenu ljepotu, jer u "Giocondi" nalazimo puno toga: dramu, liričnost, glazbu romantičnih likova, veristička očitovanja strasti i nagona, Hugoovske likove, pouku, moral, ljubav, borbu dobra i zla, sudbinu, strahovito dobro oslikan zaplet, plastičnost likova, rafiniranu glazbu tzv. galantnog društva, fenomenalno oslikan duh Venecije, osjećaj njezinih voda. Općenito osjećamo melankoličnost vode, ekstravagantni  sjaj Venecije i tminu, miris kanala. Opera mnogo duguje libretu koji je baziran na drami Victora Hugoa "Angelo, tyran de Padoue" i izvrsno je urađen s osjećajem za likove, tekst i glazbu. Iako se u ovoj priči mogu pronaći mnogi obrasci ljudskog ponašanja, oni nisu toliko univerzalnog karaktera. Karakteri likova su ovdje velikim dijelom uvjetovani i prostorom i načinom življenja, što od ove opere, na neki način, čini jedno pomalo uokvireno platno s lokalnom, prepoznatljivom tematikom. U ovom slučaju to je Venecija 17. stoljeća sa svim svojim posebnostima i kulturom koja je živo utkana u glazbeno i dramsko tkivo opere i na neki način traži da bude prepoznata,  traži publiku istančana ukusa, ljude od znanja ili bar senzibilne ljude s maštom. Ništa u ovoj operi nije bez značenja, ni poznati Ples satova, ni opis Duždeve palače, ni masovne scene, kao ni prikazi mora... Zbog ljepote ove opere isplati se doći u kazalište... (Ana Anconelli)