Podjela    Kritike    Fotogalerija

IVCA BULJAN

KANAL IZMEĐU OSJEĆAJNOG KAOSA I MATERIJALNE PUSTOŠI

Što čini originalnost kod dramskog pisca? Kako originalnog pisca mogu prepoznati njegovi suvremenici? Anne Ubersfeld, ona velika Ubersfeld, kad objašnjava razloge Koltèsove penetracije na svjetske pozornice, prije nego što će analizirati njegove tekstove, duboko se zamisli i mudro kaže: Koltèsov je svijet u savršenom odnosu sa svijetom svoga vremena. Taj svijet snažan pisac izražava s najvećim bogatstvom, a opet posjeduje autentični jezik. Svoj, a ne jezik svojih suvremenika, jezik svojih lica, ili neke socijalne grupe. Taj jezik ima biti toliko poseban da se poput nestrpljiva stanara useli u sva usta koja ga govore. Eto takav jezik svi prepoznaju kao nov.

Kao raniji Šovagovićevi tekstovi, kao Cigla, Ptičice i Festivali, i ovaj, Jazz naseljavaju osamljenici. Njihova marginalnost nije (isključivo) socijalna. Ovi su heroji luzeri po vlastitom izboru. Ili možda jednostavno nisu imali sreće. Jazz je katalog imaginarnih pjesama, izgubljenih ljubavi, uludo i brzo potrošenih mladosti i panično očekivane starosti. Spoznaja svijeta u Šovagovićevih junaka izlazi iz sitnih dokaza biografije i geografije. Jedan je brat u ovoj obitelji Dalmatinac, drugi Zagrepčanin, a treći? Rus?

U Cigli obitelj čine braća. U Jazzu stanuju tri generacije. Prvoj nedostaje mama. U drugoj generaciji, samo je jedan od trojice braće (evo ih trojice kao u bajkama) oženjen i ima svoju obitelj. Shark je oženio petnaest godina stariju učiteljicu Ljubicu. A njegova kćer Sneki voli još starijeg muškarca. Svi ovi heroji nose teške osjećajne terete. Ono što prodire u njihovu svijest oblikovano je već unaprijed demonizmom osjetila, a razum je zarobljenik tijela. I svaka jednostavna rečenica pronalazi skriveno značenje u unutarnjim dramama naših života. I tako iscrpljeni od njega, zabranjujemo sebi psihičku prezasićenost. Obitelj iz Jazz-a održava kanal između osjećajnog kaosa i materijalne pustoši. Kao jazz-muzičari, svatko od njih improvizira na svome instrumentu, odvaja se u solo dionici da bi postao dio neke sulude, jedva prepoznatljive kompozicije.

P.s. Odnos s piscem stvara se preko glumca. Prije nego što sam postao redatelj Šovagovićevog teksta, poznavao sam Šovagovića glumca. Bio je moj Tirezija u Senekinom Edipu. Na turnejama Cigle i Ptičica puštao sam podnatpise na francuskom i njemačkom. Znao sam napamet svaku riječ, sklop, misao, melodiju. Pratio sam glumce kao loš pijanist u nijemim filmovima. Otkrivao sam njihov golem užitak u nečemu posve beskorisnom kao što je Šovagovićeva poezija. Parafraziram naravno Hölderlinov poklič kad pita «Čemu poezija u ova šugava vremena?»

Šovagović je uvijek na strani glumca i njegove želje, i kaže: nisi ti glumac samoga sebe već glumac jezika i stanovite poezije pozornice.