Podjela     Riječ autora      Foto galerija    Kritike      

Katarza, neherojskom vremenu usprkos

Jesi li kupila prašak za veš?
Jesi li promijenio pregorjelu žarulju?
Govornim iskazom želje izražavamo i najbanalnija svakodnevna htijenja, ali i najiskonskije porive naših psihičkih struktura, porive kojima želimo manipulirati drugima, natjerati druge da učine nešto za nas. Pozicija moći s koje upućujemo želju u aktivnom je suodnosu sa stanjem adresiranog objekta i njegovim sposobnostima realizacije te želje. Glava obitelji, kapetan nogometnog kluba, predsjednik uprave neke tvrtke - a još je Schiller zapisao da je od dvojice prijatelja jedan uvijek rob onog drugog. Želja je danas problemska tema, ovih je dana pitanje realizacije želje postalo pitanje ideologije.
Što je to nuklearna obitelj?
Neboder kao metafora. Soba kao stvarnost. Samoća kao konstanta.
Načelno se smatra da je moralna ona želja ili žudnja koja teži apstraknom pojmu Dobrog. Zanemarimo li logičke procijepe u koje bismo upali pokušavajući definirati Dobro, zapitajmo se je li ono što je dobro za mene ujedno i dobro za drugoga. U kolikoj su mjeri ove dvije realizacije želje međusobno uvjetovane? I što kada se u takvoj situaciji pojave treći, četvrti i peti, svaki sa svojim očekivanjima? Koliko se tada udaljavamo od svoje autohtone želje i obremenjujemo ju kompromisima? Izgleda da je, ipak, najmoralnije i najbolje ono što je dobro samo za mene.
E, da, je li samoća potcijenjena?
Mogu li uopće komunicirati s tobom? S drugim? S trećim? S petim? Sa svima istovremeno?
Ma, mogu li ja uopće nešto reći a da me ti razumiješ?
Što misliš pod ovim „razumiješ“?
Što misliš pod ovim „što misliš“?
Što uopće misliš?
Misliš li?
Što? 
Šumovi u komunikacijskim kanalima često se temelje na neizgovorenim željama i htijenjima, ne govorim ti što bih htio, ali bih želio da ti nešto želiš, da nešto hoćeš i želio bih da to bude tvoja želja. Sebičnost i egoizam prethode svakom prekidu komunikacije, postavljanje sebe iznad prijatelja, obitelji, nogometne ekipe ili radnika cijele tvrtke vodi ka samovolji, dominaciji, potlačivanju, manipulaciji - ideologiji. Ili ipak nije tako?
Moja potraga za srećom ruši sve javne i privatne mostove, radi tektonske poremećaje u životu kakav sam dosad poznavao, izaziva javnu sablazan, ljudima postaju nejasni moji postupci, ja, ja i samo ja nezadrživo tražim najbolje za sebe, sebe, samo sebe…
What happened next? Javnost ima pravo znati…
Pogled vanjskim okom, okom javnosti, isključuje predznanje o motivima, isključuje komunikaciju, a uključuje etiketiranje i  atribuciju, moja potraga za srećom u očima drugih postaje bizarna, a njen cilj podsmješljiv. No, vidite, isto tako izgledaju i vaši ciljevi iz moje vizure, pa se i ja vama isto tako smijem jer iako su «heroja nema, ostali tamo negdje, u nekim pričama» (Prtenjača), moja osobna herojska epopeja dovela me do osobne katarze.
Stavljam se iznad svijeta.

Tomislav Pavković