Podjela     Foto galerija

GALEB KRITIKE

KRITIKE

Kada današnje kazalište posegne za dramskim djelom koje pripada tzv. klasičnom repertoaru, onda za to mora biti jak i pošten razlog. A upravo takav čvrsto stoji iza i oko odluke riječkoga Hrvatskog narodnog kazališta Ivana pl. Zajca da još jednom izvede besmrtnoga Galeba također besmrtnog Antona Pavloviča Čehova. Naime, gotovo da se nije moglo priuštiti nešto prikladnije i veličanstvenije za proslavu zlatnoga jubileja dramske prvakinje i prve dame hrvatske glume Neve Rošić. Jer, Čehovljev Galeb je, već sam po sebi, velika svečanost umjetnosti i izuzetno dirljiv scenski izazov, tako da svi okupljeni oko te proslave moraju unaprijed osjetiti nešto nalik strahopoštovanju, uz prijeku potrebu uključivanja svih postojećih i nepostojećih senzora. Riječ je o djelu u kojemu, kao i u ostalim Čehovljevim dramama, nema ni jedne jedine suvišne riječi te svaka od njih virtuozno zahtijeva naročitu scensku i gledateljsko-slušateljsku ugođenost.

Anatolij Kudrjavcev: Nenadmašiva Neva Rošić, Slobodna Dalmacija, 11. 4. 2005.

Gospođa Rošić, istinska kraljica hrvatskoga glumišta, pokazala je kako ima blistav uvid u cijelu predstavu i svoje mjesto u njoj. Svjesna kako svim svojim glumačkim i profesorskim bićem pripada hrvatskom kazališnom modernizmu i kako je dovedena u scensku i životnu posve postmodernističku situaciju »u kojoj sve ide«, pokazala je svima pravu glumačku figu. No, nije to primadona koja guta partnera, koja se laktovima probija u prve redove. Ispod pokrova te robusne i borbene Žene, krije se osjećajna osoba, mudra i obrazovana, beskompromisna. Glumica je to koja je kazalište shvatila kao ljubavnički odnos, njen stvaralački eros traži dostojnog redatelja, ljubavnika koji će je sa zemljom sastaviti i ona njemu kosti polomiti...

Želimir Ciglar: Neva Rošić glumica, i to kakva glumica!, Večernji list, 11. 4. 2005.

Uloga Irine Nikolajevne Arkadine kao da je skrojena po mjeri Neve Rošić, koja se na ovaj način u potpunosti mogla identificirati s ulogom, pa je u predstavi ponekad teško razaznati gdje prestaje glumica Irina Arkadina, a počinje glumica Neva Rošić i obratno. U jednom trenutku, nakon svađe s upraviteljem imanja Šamrajevom, Arkadina će doista postati Neva i obrecnuti se da se nitko tako ne smije ponašati prema »najboljoj učenici Branka Gavelle«! Ova duhovita dosjetka možda i najbolje opisuje Nevu Rošić, koja je kroz hinjenu ozbiljnost uvijek spremna ironizirati svoj glumački poziv, a takvo što ipak je dopušteno samo najvećima.

Nakon deset godina glumačke stanke, Rošić se u velikom stilu vratila na pozornicu i dokazala da je unatoč relativno visokim godinama zadržala glumačku svježinu. Već od prvog izlaska na scenu, koji je bio popraćen pljeskom, ova glumica svojom pojavnošću i energičnim kretanjem naprosto osvaja prostor i »zarobljuje« gledateljevu pažnju. U tom smislu uloga glumice Arkadine pokazala se idealnom, jer je Rošić dobila priliku pokazati širok raspon svog glumačkog talenta. Ona je tako u jednom trenutku hirovita, egocentrična i tašta glumica, da bi se već u sljedećem prizoru transformirala u zaigranu djevojčicu koja ljude oko sebe doživljava kao obične igračke za zabavu.

Kim Cuculić: Predstava starinskog ozračja i punokrvnih likova, Novi list, 11. 4. 2005.

Svi smo mi Bogu na teret – kaže punašna sobarica Marina u slavnom Čehovljevom »Galebu«.

Velike su predstave koje uspijevaju jednu jedinu, tako bolno kritičku, rečenicu smjestiti simbolički točno u srčiku dramskog tkiva i na krajnje jednostavan način prokomentirati sve nevolje bolnih duša protagonista. Dogodilo se to redatelju Jagošu Markoviću, scenskom čarobnjaku koji uspijeva na pozornicu (u radu s glumcima i u provedbi osnovne ideje) prenijeti rijetko viđen kazališni zanos...

Možemo se samo pitati kojim je to tako poticajnim kazališnim svemirom, uvijek na granici patosa koji zna gdje je njegovo mjesto, plovio riječki ansambl na čelu s velikom Nevom Rošić, slavljenicom zlatnog jubileja u briljantnoj ulozi Irine Arkadine. Koja je to kemija proradila u njihovoj kazališnoj radionici da su iznjedrili »Galeba« koji je visoko poletio nad obzorom standardnoga hrvatskoga kazališnog neba, možemo samo nagađati. Ipak, iako su ugostili veliku damu hrvatskog glumišta, svatko je držao čvrsto polje svoje emocionalne zadužbine s poštovanjem posuđujući ga prema potrebi, a sve u službi skladne ljepote glumačke suigre. Tako je Žarko Radić, kao književnik Trigorin, bio ugodno iznenađenje hrabrom interpretacijom krhka, nepostojana, bijedna karaktera što traži zaštitu (ali ne izaziva sažaljenje), dok njegove scene s Nevom Rošić ili, pak, s ne uvijek sasvim »izglancanom« Leonorom Surian (»glumica u usponu« Nina Zarečna) pripadaju u psihološki najiznijansirane dijelove predstave. Pohvalno je što su i ostale uloge dorađene i usuglašene: izvrstan Alen Liverić (Konstantin Trepljov), umjeren Zdenko Botić (Petar Sorin), reljefna Olivera Baljak (Polina Andrejevna), ganutljiv Denis Brižić (Semjon Medvedenko), bešćutan Predrag Sikimić (Evgenij Dorn), depresivna Biljana Torić (Maša) te grub i osoran Adnan Palangić (Ilija Šamrajev).

Markovićevo emocionalno prebiranje po skali glumačke nutrine pokazalo se pravim repertoarnim potezom. Rijeka je opet dobila važnu predstavu, a Neva Rošić priliku koja nije prigodničarska, već pravo izazovno glumačko iskustvo. Malo je reći da je tu priliku primadona višestruko iskoristila.

Helena Braut: Dirljiva Markovićeva emocionalna ljestvica, Vjesnik, 11. 4. 2005.

Kao ogledni model drukčijeg tipa igre, što vješto balansira između proživljene intimne drame i funkcionalne prisutnosti u stvaranju ozračja kolektivne patnje, učinila mi se kreacija Alena Liverića. Ispod površinske »fakture« govorenja i činjenja svoga Trepljova Liverić je stalno nosio i neku dodatnu misao, slutnju ili bojazan, a u drugom je dijelu odlično, s prigušenim tonovima igre, gradirao lik od prepuštenosti trajnom očaju, preko ushita i nade do konačnog sloma.

Hrvoje Ivanković: U ozračju egzaltiranosti i teatralnosti, Jutarnji list, 11. 4. 2005.