Podjela   Riječ redatelja   Foto galerija    Kritike

Dopusti sebi da se zaljubiš,
baci čini na ideale...(B.J.Štulić)

Kad sam počeo misliti o drami koju mi je naručilo riječko Kazalište, za mene se kao pisca, otvorio zanimljiv i magičan ambis. Istina, zavodljiv i taman, neistražen i lijep poput svakog iskušenja. Ali ipak  bezdan. Htio sam i osjećao da to trebam, progovoriti nešto i o svom rodnom gradu, dakle o sebi samome, ali ovaj put s jasnom adresom. Trebao sam se situirati u određeni prostor i isto takvo vrijeme. Neki će, s pravom, reći da je tako uvijek kad se piše. Jest, ali dopustite mi da se meni čini da je s rodnim gradom ipak malo drukčije. U svakom slučaju, nakon što sam ga su svojoj prethodnoj knjizi („Dobro je, lijepo je“) samo okrznuo, dotakao, u ovoj je drami on morao biti jedan od likova. Nadam se da on to i jest, prije svega, onakav decentan kakvog sam ga uvijek doživljavao, on je atmosfera, on se nalazi negdje iza lica svakog od likova.
A što reći o toj obitelji koja se na njihovu sreću u ovoj drami, na jednom nedjeljnom ručku, ipak raspada? Kažem nasreću, jer točka do koje ih je njihovo zajedništvo dovelo, tragično je mjesto. Oni su, tako osjećaju, morali krenuti dalje. S pravom, ja, koji sam ih stvorio pitam: Kamo ste krenuli?
I ne očekujem odgovor, jasno. On se možda dijelom nalazi i u gorespomenutim Štulićevim stihovima, a možda i u nekoj novoj drami, u nekom novom komadu, tko zna.
Ljudska potraga za srećom jedan je od posljednjih individualnih pečata i načina na koji se međusobno razlikujemo. Neka zato ovaj tekst bude i pohvala pojedincu, njegovoj hrabrosti i tragičnosti, njegovim zabludama i pogreškama, na kraju njegovoj želji da se u ovoj bezličnoj stvarnosti ipak nešto sa samim sobom učini.

Ivica Prtenjača