Podjela Krleža danas Riječ redatelja Foto galerija
IZBOR IZ KRITIKA
Riječki „Gospoda Glembajevi“ u režiji Branka Brezovca natprosječna su predstava, koja je istodobno i duhovita i ozbiljna. Brezovec režira na specifičan način. S jedne strane stvara svojevrsne scenske ideograme, nadrealističke slike, u kojima glumce, scenografiju, kostimografiju, svjetlo i glazbu spaja u neočekivane odnose. S druge strane vodi, prilično skokovito, neku osnovnu fabulu, konkretnu radnju, preuzetu iz tekstualnog predloška.
Barunica Castelli, koju dojmljivo igra Severina Vučković, Brezovcu se ne čini odviše važnim likom u komadu. Brezovec se radije koncentrira na odnos oca i sina Glembaya. Starog, brutalnog kapitalista Nacija Glembaya vrlo racionalno i promišljeno igra sjajni Galiano Pahor. Leone Alena Liverića dan je kao razmaženi sin nekog našeg suvremenog tajkuna, brutalan i podlo znatiželjan istodobno.
Predstava je doista sročena kao glazbena drama... Izvrsna glazba Marjana Nekaka u predstavu unosi karnevalski ritam i neko balkansko veselje koje miriše na krv. Karnevalski su i pomalo transvestitski kostimi raskošni kostimi Silvija Vujčića, a cijelim skupom jako dobro, meke ruke, upravlja dirigent Igor Vlajnić.
Tomislav Čadež, „Jutarnji list“
.. Brezovec, koji nikad nije podilazio publici, već „furao svoj film“, smislio je zaista veliku predstavu, raskošnu, barokno razigranu... „Gospoda Glembajevi“ pokazuju i erudiciju i inteligenciju i nesvakidašnji kazališni nerv... Ovo je čitanje „Glembajevih“ s fascinantno osmišljenom dramaturgijom kostima (Silvio Vujičić) i vrlo primjerenom scenografijom Tihomira Milovca... i veliki trud redatelja koji je oživio i cijelu glembajevsku elitu (od 18. stoljeća, prvih prijevara i krađa). U seriji „šokova“ najzanimljiviji je Galiano Pahor kao Naci koji glumeći bahatog, drskog, bešćutnog bankara, koji živi raskalašeno i krajnje ekstravagantno, što pokazuje njegov modni, estradni ukus, a nosi i jednu dijaboličnu aureolu koja posebice dolazi do izražaja u razgovoru sa sinom Leoneom koji u maniri posrnulog anđela tumači Alen Liverić.
Brezovec očito omogućuje dopisivanja, kao što Krleža i traži svojim djelima. Igor Vlajnić je dirigent ove kontroverzne predstave... koja pokazuje zanimljivo i svježe čitanje Krleže.
Helena Braut, „Vjesnik“
Kako je moguće da s takvim stvaralačkim nervom Brezovec i scenograf Tihomir Milovac stvaraju tako precizne, točne prizore? Kako je moguće da dvadesetak scenskih radnika besprijekorno funkcionira sa zauzetim ansamblom na pozornici na kojoj se otvaraju i zatvaraju kutije, spuštaju mostovi, prolazi se kroz hladnjak... I sve to u baletno točnom nijansiranju uz glazbu Marjana Nekaka i po koreografiji Staše Zurovca.
Suočio je oca i sina. Galiano Pahor i Alen Liverić izvrsni. Oljuštivši posve “konverzacijsku dramu” od brbljanja, Brezovec je fokusirao pozornost na neočekivanom. Fraze na njemačkom, koje su se dosad ili izbacivale ili zanemarivale, stavio je u prvi plan i cijelu predstavu omotao je oko drva spoznaje i rečenice: “Postoje dva stabla ljudske spoznaje: (…) čulnost i razum.” ...Jedino očekivanje koje je bespoštedno iskoristio jest bespogovorna kritika kapitalizma kao sustava laži, sustava koji se “hrani smrću svojih potrošača”…
Želimir Ciglar, „Večernji list“
Branko Brezovec vjeruje u kazališnu sinesteziju, i od njega je bilo nemoguće očekivati ponavljanje principa koji se svodi na upute: «ustani, sjedni, mahni rukom i izgovori svoju repliku ili monolog». Zato riječki «Glembajevi» naravno nisu ni salonska drama, niti vjerni prikaz skandinavske dramatike od koje je Krleža učio, nego baš naprotiv, čitanje njegovih kasnijih drama na način onih ranih. Glembajevi su tako, metaforički rečeno, prepisani u «Kraljevo», ali i ostale legende s gomilom likova u pozadini, zborskim plesom i pjevanjem, ukratko, pokušajem oživljavanja onog elementarnog životnog čuda koje pleše na sceni.
Ipak, u osnovi predstave ostaju Krležini „Glembajevi“ ... i dalje jaki u dramskom naboju...Sve je prekriveno glazbom makedonskog skladatelja Marjana Nekjaka koja zaista priziva ono što kazališna glazba već dugo nije, još od vremena Brechta i njegovih suradnika. Bitne replike su ipak podvučene, a među njima najviše ona u koju, čini se, više nitko ne vjeruje: »Pljuni i pljusni al' se ne ponizuj!». Redateljsko-skladateljski par i tu je ponudio drukčiju mogućnost, jer od čuvene Krležine rečenice strepe čak i najbolji u hrvatskom glumištu, a ova predstava pokazuje da se nju sasvim lako može i pjevati..
Igor Ružić, Radio 101
S obzirom na to da je Krležinim Glembajevima već dugo vremena prijetilo potpuno okoštavanje na kazališnoj pozornici, a niotkud nije stizala ideja kako taj komad s najsjajnijom aurom na nebu hrvatske dramske književnosti spustiti na zemlju, među ljude, Brezovec je za početak, s punim pravom, odbacio crveni građanski salon. I dobro se dosjetio: u potrazi za autentičnim smislom, preveo je jezik Glembajevih u glazbeni jezik, uspostavio sa skladateljem Marjanom Nekakom izazovan dijalog između riječi i glazbe na pozornici. I tako je nastala ta briljantna uvertira, prva zborska (ili korska) scena u kojoj sudjeluje čitav dramski, baletni, priličan dio opernoga ansambla riječkoga HNK-a te orkestar pod ravnanjem dirigenta Igora Vlajnića. Visokim kriterijima tijekom predstave ostaju vjerni Galiano Pahor, maestralan kao Naci Glembaj, te Alen Liverić kao nesretni Leone, sin koji se nakon jedanaest godina vraća kući da bi u toj jednoj ljetnoj noći svojim nervoznim emocijama i potrebom da se napokon kaže istina o svemu - izazvao dvije smrti. Uz njih, izniman je rad scenografa Tihomira Milovca, koji iščitava i portretira Glembajeve u sadašnjem trenutku.
Dubravka Lampalov, „Slobodna Dalmacija“
Ovoga puta Krležina drama, upotpunjena i proznim fragmentima o Glembajevima, postavljena je u namjeri obračuna s mitovima stvorenim oko ovog djela, a možda još više iz želje da se pokaže da je „Glembajeve“ moguće uprizoriti na drugačiji način. Oni koji poznaju Brezovčevu poetiku, u kojoj se mogu prepoznati brechtijansko-artaudovsko-piscatorovski utjecaji, njegovu „Gospodu Glembajeve“ mogli su prepoznati kao nastavak svojevrsnog obračuna s „općim mjestima“ hrvatske književnosti.
Za one koji ne poznaju Brezovčev redateljski rukopis modernizirana verzija „Gospode Glembajevih“ mogla je predstaviti iznenađenje – u pozitivnom i negativnom smislu, dok su ostali mogli pretpostavljati što mogu očekivati od Brezovca. Doživljavajući „Glembajeve“ kao nastavak Krležinih dramskih legendi, a ne kao salonsku konverzacijsku dramu, Brezovec je sukladno Krležinom uvodnom tekstu o Glembajevima, predstavu zamislio kao makabričnu „povorku“ sastavljenu od mrtvih i živih lica koja čine genealogiju Glembajevih, a nije izostavio ni figure proleterijata.
Kim Cuculić, „Novi list“