Prvi susret s libretom Rossinijeve farse Il Signor Bruschino ostavlja dojam da se nalazimo pred još jednom varijacijom na temu dramskog prepoznavanja s radnjom, u kojoj je ugrađen izravan i neposredan mehanizam, što se na prvi pogled pričinja čak nezgrapnim. Istodobno, naslućujemo koliko je Giuseppe Foppa, libretist venecijanskog Teatra San Moisé, morao na njemu raditi da bi od postojećih pet činova francuskoga izvornika Le Fils par hasard stvorio jednočinku, prema pravilima važećim za onodobne farse. Ako se pak upustimo u pomnije propitivanje, obuzima nas živa znatiželja za kontrast između gorčine i vitalizma u predstavljanju Gaudenzija Strappapuppole (koliko slova p!), koji pripovijeda o svome traganju za srećom i za “nečim što ni sam ne zna” toliko tajnovitim koliko i “ona nesreća, što mu je nanijela samo zla”. Primjećujemo i da Bruschino svojom poštapalicom “uh, što je vruće” ne izražava samo “mučninu” teatarskog pečata već i neki psihosomatski nemir, kao što Komesar policije svojom evazivnom uzrečicom “ah, ništa” birokratskim govorom izbjegava izravne odgovore. Stoga je vidljivo da čitava “mašinerija” raspolaže mehanizmom čija je komičnost usmjerena ka fantastičnome i prožeta dinamizmom spremnim za prihvat životvornoga nadolaska glazbenih nota. Tada nadolazi glazba mladoga, dvadesetjednogodišnjega Rossinija, tog enfant terriblea, koja će visoko uzdići pripovijednu potku uz orkestralnu paletu obogaćenu začudnom zvukovnošću i savršenim vokalnim koloraturama lišenim svih akademskih spona, i koja teži osjetilnom uživanju i onim radostima što se od stanja duha preoblikuju u glazbu. Glazba je to s repetitivnim eufoničnim sustavom satkanim od simetričnih struktura i kružnih ponavljanja, koja postaje pokretačem apstraktnoga mehanizma, tipična za vrlo osobne Rossinijeve komične partiture.
 Obogaćen tom snažnom glazbenom žicom i otvorenim smijehom, dramski se zaplet rastvara pred novim pripovijednim zahtjevima i, onkraj prožimanja glazbene i scenske potke, vodi nas ka kolektivnoj igri, u kojoj se isprepliću frenetični dijalozi, glazbeni i vokalni dinamizmi, besmislice, bufonerije, pa čak i jedan apsurdan i zabavan “posmrtni marš” što, pri finalnom prepoznavanju, sve pretvara u šalu.
 Odatle potreba za živahnom, pomalo razuzdanom i ludičkom režijom, koja u igru uvlači i orkestar i soliste bez namještene pristojnosti i sa željom za ostvarivanjem djela u punoj i sretnoj slobodi izražavanja jer - riječi su to samoga Rossinija - “ako Maestro bude uporedo slijedio smisao riječi, skladat će glazbu koja će sama po sebi biti bezizražajna, siromašna, vulgarna i, da tako kažem, mozaična pa stoga nesukladna i smiješna”.
 Opasnosti su to koje je, lijenom i muzealnom režijom, valjalo izbjeći. A mi smo radili upravo na tomu da ne podlegnemo takvoj pogibelji.
 
 Nino Mangano

Podjela    Sadržaj