Podjela Sadržaj Kritike Foto galerija
RIJEČ REDATELJA
IZLAZAK IZ USTALJENIH ŽANROVSKIH OKVIRA
Rossinijev Turčin u Italiji jedan je od najzahtjevnijih i najjačih redateljskih i glazbenih izazova. Kao što su lica ove opere osuđena na avanturu tako su i svi oni koji ovu opernu predstavu stvaraju pozvani na kazališnu avanturu.
U ovoj operi nailazimo na putovanja, na maštanja – na provokaciju i avanturu. Selim je u potrazi za drugačijim, Fiorilla u potrazi za novim, Pjesnik u potrazi za inovativnim, Don Narciso u potrazi za žuđenim, a Don Geronio u potrazi za mirom. Zaida je u bijegu i osuđena na nove krajeve.
U tom spletu putovanja i traganja stvara se duhovita i prilično životna priča koja napušta puke konvencije žanra. Ova opera buffa svojim situacijama i komplikacijama dovodi lica do ruba egzistencije, do preispitivanja njihovih mogućnosti i granica. Pjesnik koji treba napisati komičku dramu traži inspiraciju za sinopsis i u tome želi napustiti sve literarne i žanrovske konvencije, no – a u tome je ironija i paradoks – gledajući svijet i život oko sebe upravo počinje opisivati ono najbanalnije i najsmješnije što oko sebe vidi. Ti ljudi i taj svijet, ma koliko bili zamaskirani u egzotiku i požudu, žive onaj pomalo dosadni i u situacijama konvencionalni život. I u tome su nam slični, njihova komičnost je u tome što bježe iz situacija koje možemo prepoznati u svakodnevnom životu, kao što u jednom trenutku postaju ozbiljna dramska lica kada ih komičke situacije i zapleti dovedu do odluka koje izlaze iz granica obične opere buffo i ulaze u gabarite realnog i realitetnog života.
Il Turco in Italia djelo je koje svojom slojevitošću izlazi iz okvira ustaljenih žanrova i upućuje nas na razmišljanje o nama samima, o kazalištu i životu.
Komični zapleti su pomalo nadrealistički, upletenost Pjesnika u priču je djelomična jer mu karakteri i situacije izmiču iščekivanju, a ono što ostaje kao prostor apsolutnog teatra naša je mašta.
I kada nam se tekst, razmišljanje ili situacije čine banalnima, otvara se prostor Rossinijeva glazbenog prosedea koji, ovoga puta slojevitom orkestracijom i opernim – dakle glazbeno-dramaturškim – promišljanjem, stvara izuzetno duboke i životne karaktere, izmiče situacije iz banalnosti upravo glazbom i potvrđuje ili ironizira pojedine dramske situacije upravo najvećim majstorstvom.
Kao što je skladatelj krenuo od predloška koji je tradirao iz njemu prethodnog stoljeća, tako i mi stvaramo atmosferu jednog, prije svega kazališnog vremena i čina, koje nas podsjeća na glamurozni način starih filmova koji, iz današnje perspektive mogu biti istinski emotivni i istinski ironični istodobno.
U smislu opere Turčin u Italiji vrhunski je glazbeni užitak, a u smislu dramskog promišljanja, na sceni se pojavljuje jedan pirandelizam iznimno živ i duhovit te stvoren daleko prije Pirandella.
Ozren Prohić