Cast Foto Galeria
RIJEČ REDATELJA
UN ANTICO DUELLO
A rimisurarsi con un testo come mi accade a distanza di tanti anni con "Liolà" la prima sensazione è di carattere strettamente personale ed è la sottile irritazione che prende nel vedere come il Tempo abbia segnato te e lasciato bellamente immutato lui, il Personaggio e con lui la variopinta corte di quanti altri gli stanno attorno. Ed è inutile dirsi, parafrasando lo stesso Pirandello, che sono i Personaggi ad aver vita per sempre una volta usciti dalla mente dello scrittore, a differenza dell'uomo destinato a sentirsi mancare il terreno sotto i piedi e a morire diversamente da quei vivi germi che "ebbero la ventura di trovare una matrice feconda, una fantasia che li seppe allevare e nutrire, far vivere per l'eternità!" L'irritazione resta egualmente e con essa la voglia di andare a scoprire altri aspetti, altre angolazioni, altre possibilità di lettura scenica del testo che quei Personaggi contiene. E in questa operazione di metalinguaggio, di trasposizione dal linguaggio della pagina scritta al linguaggio del palcoscenico, Pirandello lascia che la nostra ispirazione sia totalmente libera dal momento che ci troviamo di fronte ad una assoluta assenza di giudizio etico, e ad una macchina drammaturgica che prende con il dispiegarsi in un intrigo candidamente spietato, con i suoi ritmi di grande vivacità ed efficacia, le sue misure corali, i luoghi e le suggestioni agresti, il piacere vitale ora della danza ora del canto, il naturalismo pagano che pervade tutto quel microcosmo. “Roba" d'accezione verghiana, sensualità senza senso di colpa, miseria e fierezza del mondo campestre, figure femminili condannate dal pregiudizio antico di dover essere “donna madre” o costrette alla loro mortificazione per il loro essere "donna istinto", la non procreazione da parte dell'uomo vissuta come una sconfitta irreparabile e degradante del "maschio", la gaiezza irriverente di chi sta alla vita di campagna con la saggezza di un dispensatore di apologhi e parabole improvvisate ai piedi di un olivo saraceno: di materiale per pescare sentimenti, pieghe dell'animo, umori, tensioni drammatiche, comicità, gioco, se ne trova in abbondanza in questo "Liolà", tale da far scattare come una voglia di duello per una regia che vuole restituire al pubblico il maggior numero di colori del testo in una lettura che vada a disvelare visivamente anche azioni celate nel testo stesso. Trovo che per un regista sia un'occasione arricchente quella di trovarsi a scavare in un'opera che ha avuto ed ha una fortuna tanto grande come testimoniano le centinaia di allestimenti fatti nel mondo nei suoi 90 anni di vita e che per la Compagnia del Dramma Italiano sia una nuova e succosa opportunità per mostrare il suo bello stato di vivezza e il suo ottimo stato di forma. E di questo credo che vada ringraziato ancora una volta un Personaggio, Liolà, che, non a caso, regala il primo vero successo teatrale al Pirandello che nel '16 era affermatissimo romanziere ma che non aveva ancora visto dischiudersi il magico portone del Teatro.
Mi piace poi, e spero mi si comprenda, chiudere con l'augurio personale di potermi ritrovare tra qualche anno a cercare di disvelare ancora, io caduco, mortale e sempre più segnato dal Tempo, altri segreti della Tua eterna giovinezza, caro Liolà bellamente immutato .
STARODREVNI DVOBOJ
Odmjeravajući se iznova s tekstom - a događa mi se to poslije toliko godina s "Liolà" - prvi je osjećaj izrazito osoban, s blagom ljutnjom koja te obuzme kad uvidiš kako je Vrijeme obilježilo tebe a ostavilo nepromjenjiva njega, Osobu, i s njim šarenu pratnju toliko drugih koji stoje oko njega. I uzalud je, parafraziravši samog Pirandella, kazati da Osobe, kad jednom izađu iz glave autora imaju vječni život, za razliku od čovjeka koji je osuđen da osjeti kako mu izmiče tlo pod nogama i da umre drukčije od onih živih zametaka "koji su imali sreću pronaći oplođenu maticu, maštu koja ih je umjela uzgojiti i othraniti, oživjeti ih za vječnost!" Ljutnja svejedno ostaje a s njom i želja da se otkriju drugi oblici, drugi kutovi, druge mogućnosti scenskog čitanja teksta koji u sebi sadrži te Osobe. U toj uporabi metajezika, prijenosa jezika napisane stranice u jezik pozornice, Pirandello ostavlja našem nadahnuću potpunu slobodu, od trenutka kad se nađemo pred apsolutnim odsućem etičke prosudbe, i pred dramaturškim ustrojem koji se prihvaća razvoja jasno neugodne radnje. Ona se odvija s ritmovima goleme živosti i učinkovitosti, pijevnim umecima, oporim mjestima i sugestijama, u njoj se nalazi životni užitak čas plesa čas pjesme, poganski naturalizam koji prožima cijeli taj mikrokozmos.
Značenjska je građa sljedeća: senzualnost bez osjećaja grijeha, bijeda i ponos seoskog svijeta, ženski likovi osuđeni drevnom predrasudom da moraju biti "žena majka" ili prisiljene na umrtvljenje njihova bića "žene instinkta", nerađanje koje muškarac doživljava kao nepopravljivu štetu i poniženje "muškosti", nepristojna radost koja u seoskome životu stoji zajedno s mudrošću djelitelja apologija i parabola improviziranih pod kakvom saracenskom maslinom. Hvataju se osjećaji, stanja duše, raspoloženja, dramatične napetosti, komičnost, igra - sve se to izobila nalazi u "Liolà", tako da plane želja za dvobojem za režiju koja bi publici pružila sve nijanse bojā teksta, u čitanju koje želi vizualno razotkriti također i zbivanja skrivena u tekstu. Smatram da je to za redatelja prilika koja ga obogaćuje u pretrazi jednog djela koje je imalo i ima velik uspjeh, što potvrđuju stotine izvedbi u svijetu kroz 90 godina njegova života. A za Talijansku dramu neka to bude nova prigoda da pokaže svoju trajnu živost i vrhunsku formu. Za sve to, vjerujem, treba još jednom zahvaliti Osobi Liolà, koji je prvi podario veliki kazališni uspjeh Pirandellu, tada 1916. vrlo cijenjenom romanopiscu, no kojemu se tada još nisu bila otvorila čarobna vrata Teatra.
Sviđa mi se, naposljetku, i nadam se da ćete me razumjeti, zaključiti osobnom željom da se opet za koju godinu, ja, prolazan smrtnik vazda sve većma obilježen Vremenom, vratim ponovnom otkrivanju drugih tajni tvoje vječite mladosti, dragi, prekrasno nepromijenjeni, Liolà.
Nino Mangano