Podjela    Riječ redatelja    Fotogalerija

Redatelj Ivica Buljan napravio je, barem od onih koje sam gledao, najbolju predstavu u životu: njegova praizvedba teksta "Jazz" Filipa Šovagovića u dvorištu Filozofskog fakulteta u Rijeci zreo je i dojmljiv umjetnički rad. Posrijedi je kompletan doživljaj: smiješne i tužne Šovagovićeve likove, bizarnu obitelj zaostalu na pola puta između Ionesca i burze rada, Buljan je bacio u psihodelični kotao predstave koju uobličuje ujedno krajnje realno i krajnje antimimetički-kao glazbenu melodramu, prisilnom neurozom glumačkih pokreta naglašenu dramu, i napokon, kao tihu tragediju.

Važan je element glazba, koju je nadahnuto i upućeno skladao slovenski gost Mitja Vrhovnik Smrekar... Gotovo jednaku korist predstavi su donijeli kostimi Ane Savić Gecan... te svjetlo i scena Lare Badurine:"ambijentalna" surovost gradskog asfalta na koji je bačen obiteljski stol.

Kao i ostali, i peti komad Filipa Šovagovića ne sadržava ni trunku profesorske pameti, opire se pravopisu i parodira priču. Umjesto toga, Šovagović krajnje autentično dijalogizira tjeskobu naše stvarnosti, otkriva njezin jezik i nagovještava njezine obrise u budućnosti.

Šovagovićevi dobroćudni luzeri, koje je Buljan nacrtao točno kao u kakvom interaktivnom muzičkom stripu, naličje su naše vlastite bijede, naše sve veće nesposobnosti da prihvatimo vlastiti poraz kao tuđu sreću.

Tomislav Čadež, Dojmljiv umjetnički rad, Globus, 15. srpnja 2004.

Predstava "Jazz" s redateljskim potpisom Ivice Buljana najavljivana je kao jedan od središnjih događaja prvog izdanja manifestacije Riječke ljetne noći. S punim pravom...

...Umjesto u snažne dramske slike, epizode Šovagovićeva djela pretvorene su u atraktivne prizore šizoidnog performansa u kojem glumci govore (ili pjevaju) isključivo preko mikrofona, ne plašeći se recitativnosti, falš tonova ili ekshibicionističke samorazložnosti pojedinih činjenja. Buljana ne zanima propitivanje psihološke dimenzije lika, tvorba transparentne dramske situacije ili konstruiranje odnosa. Sve informacije posredovane su kroz svojevrsno izlaganje likova na pozornici, u kojem glumac nema klasičnu predstavljačku funkciju. Suukus Šovagovićeve drame nije, naime, otjelovljen kroz analitičko-scensko iščitavanje njenih «postaja», nego kroz stvaranje atmosfere koja u suštini odgovara osjećaju svijeta koji nam ta drama posreduje. A ključne riječi za definiranje tog osjećaja jesu: kaotično, bizarno iracionalno i tragigroteskno. Pa kada se u svemu tome gledatelj pomalo i izgubi, valjda i sam postaje dio tog svijeta; svijeta u kojem i inače živi...

O glumi sve najbolje: bila je altruistička i predana, dosljedna u svojoj nekonvencionalnosti pa i pomno kontroliranom ludizmu, spremna na izazove i iskorake, sposobna sačuvati prodornu Šovagovićevu rečenicu.

Hrvoje Ivanković, Bizarni i šizoidni kazališni refleks stresa svakodnevice, Jutarnji list, 9. srpnja 2004.

Pisana za središnji ovogodišnji projekt Europske kazališne konvencije pod nazivom "Izbjeglice", Šovagovićeva drama govori o situaciji trajne izmještenosti u kojoj se gube prostorne odrednice i presudnim postaje ono izbjeglištvo koje se očitava kao osuda na osamljenost.

Uz pomoć dramaturginje Magdalene Lupi i asistenta Roberta Waltla, Ivica Buljan uprizorio je, poput glazbenog zapisa koji sugerira naslov drame, prizore izmaknuta središta koje odlična glazba Mitje Vrhovnika Smrekara povezuje u jedinstvenu cjelinu što protječe u revijalnim i sentimentalnim tonovima kako bi, neočekivano, u zbroju ponudila tragične odjeke.

Buljanov je "Jazz" promišljeno raspršena scenska kompozicija u kojoj se granice između izravnoga i ironičnoga, proživljenoga i odsanjanoga, mogućeg i nemogućeg brišu.

U otvorenu strukturu dramskog i scenskog događanja uklopili su se eklektičkim kostimima Ana Savić Gecan i razbacanim rekvizitima scenografkinja Lara Badurina te glumci, ponajprije Zoran Prodanović, Zdenko Jelčić, Zrinka Kolak Fabijan i Ana Kvrgić, potom Luka Peroš, Zdenko Botić, Davor Jureško, Bosnimir Ličanin, Damir Orlić, Sabina Salamon, Andreja Blagojević i dječak Jakov Gotovac Borčić, koji su svatko iz svoje vizure vjerno dočarali svjetove Šovagovićevih gubitnika o koje se svakodnevno spotičemo i sve više im se približavamo.

Dubravka Vrgoč, Izgubljeni u stvarnosti, Vjesnik, 9. srpnja 2004.