Podjela     Sadržaj     Kritike     Foto galerija

GLAZBENA BAJKA NEVJEROJATNE SNAGE I LJEPOTE

Najčešći prikaz ove opere uvijek započinje s nemuštim opisima seljačkog života i tzv. pronicanjem maestra Gotovca i libretista Begovića u “bogatstvo” narodnog kolorita, u opis života “tog i tog vremena ili  prostora”. Rekao bi čovjek, eto ti djela za smotru folklora, eto neke glazbeno-scenske arheologije, znakovlja koje u krajnjem dometu ne predstavlja više od vješto ukomponirane narodne mudrosti s pripadnim glazbenim motivom.

No, pronađimo ipak dublji razlog ovom remek-djelu hrvatske glazbe i sasvim sigurno blistavom biseru od nevelike niske doista velikih opernih djela dvadesetog stoljeća.

Prvo Begović, ponajmanje sakupljač narodne baštine, zaljubljenik u narodni izričaj, ili pak pjesnik odnosno jezikoslovac koji bi svoju glavnu inspiraciju tražio upravo na tom izvorištu. Pisac je to bez kojega bi danas hrvatski jezik ostao uskraćen za možda najljepše prijevode Shakespearea; pisac psihološke drame i salona koji u trenutku inspiracije libretom „Ere“ ispisuje fantastičnu fresku u kojoj sva realnost opisa narodnog života  biva furiozno potcrtana ekspresijom fantastičnog, bajkovitog i autorskog do te mjere da gubi svoju prepoznatljivost i u času postaje opće mjesto, nešto što svi znamo i razumijemo. Simboli narodnog, životnog i realnog tu su upotrijebljeni kao građa novog jezika, drugačijeg, autorski toliko snažnog da je njegovo prihvaćanje moguće na svim razinama čitanja. Koliko li su se samo libretisti manje uspjelih opera, koje imaju za zadaću svidjeti se po tom „narodnom ključu“, namučili da bi manjkavosti osobnog izričaja  predstavili kao „bogatstvo narodnog, kao ljepotu jednostavnosti ili pak simpatičnost naive“. Ničega od toga nema u „Eri“.

To su stihovi velikog pisca, komedija briljantnih prizora, gotovo francuske preciznosti i britkosti, romantičarskog zamaha i ljepote hrvatskog jezika. Taj se genijalni libreto kao dobro skrojena rukavica salio na glazbu maestra Gotovca. Jakov Gotovac nije sakupljač ili prepisivač folklornih motiva. On stvara vlastiti glazbeni jezik u kojem se folklorom tek koristi.

Pretjerano korištenje i iskorištavanje njegove glazbe u ideološke svrhe znalo je svesti „Eru“ samo u „ladice“ „narodnog duha“, „našeg podneblja“, pa čak i pokušaja da se vrlo precizno određuje iz kojeg je to točno kraja on crpio inspiraciju. On nije pisao programatsku glazbu i svaki pokušaj objašnjenja te muzike kao „imitacije“, ili „ilustracije“ smatram besmislenim. „Ero“ je glazbena bajka odasvud i niotkuda, nevjerojatne snage i ljepote, ekstatičnih, ritualnih ritmova, melodioznosti, koja zna biti i disonantna, arija, dueta i ansambala koji zvone i zveče u dubinu neke naše podsvijesti.

Ona ne prati libreto, ne opisuje riječi, stihove i situacije, ona postoji kao jezik kojim ne znamo govoriti, ali nam njegova ljepota stalno zvoni u ušima.

Opera kao čista umjetnička forma ne može sadržavati ništa realistično, naturalistično i sl. Njezin je artizam upravo u otvaranju i oživljavanju onog stupnja osobne imaginacije svakog gledatelja-slušatelja koji užitak nalazi u neizrecivom, poetičnom.

„Ero“ je genijalno djelo i svi mi koji imamo prilike raditi ga, pjevati, svirati moramo neprestano održavati živim taj oganj, rušiti predrasude i uvijek ga iznova umjetnički tumačiti. Nakon Zagreba i Splita, evo radim „Eru“ i u Rijeci. Pa ako je zagrebačka predstava (odigrana preko stotinu puta) bila moja prva impresija bajkovitosti te partiture, splitska maksimalno poštovanje skladateljevih zamisli, volio bih da riječka opravda i naziv „komična opera“.

Pa eto i poruke čitatelju ovih redaka: Ako ovo čitate, vjerojatno ste gledali predstavu. Ponesite glas o najboljoj južnoslavenskoj operi svih vremena i onima koji je ne poznaju, nisu je gledali, ili o njoj misle nešto sasvim drugo. Pozovite ih na predstavu, poklonite im snimku.

Imamo zašto biti sretni, ponosni i privilegirani da „Eru“ možemo atribuirati pod hrvatsku baštinu.

Krešimir Dolenčić