Podjela    Kritike     Foto galerija

O OSOBNOJ I DRUŠTVENOJ SLOBODI

Nerijetko ste se bavili Shakespeareovim tekstovima, postavljajući na scenu njegove tragedije i komedije. Koje mjesto unutar opusa kojim ste se bavili zauzima «Ukroćena goropadnica» u smislu redateljskog izazova i mogućnosti koje pruža za interpretativna rješenja?

Svaki je Shakespeareov tekst toliko poseban  da je teško govoriti o općim crtama.Tema kojom se bavi „Ukroćena goropadnica“, a to je odnos muškarca i žene te položaj žene u društvu, i danas je vrlo zanimljiva tema. U početku, čitajući tekst, način na koji ju je Shakespeare obradio učinio mi se za današnje vrijeme previše općim i uostalom petsto godina starim. No radeći na predstavi, uvidio sam ipak da se iz teksta može izvući nešto ne samo aktualno već i provokativno i za nas.

U glumcima s kojima radim predstavu imam sjajne suradnike u približavanju esenciji i preispitivanju toga komada.

Mislim da probe i postoje zato da se na njima, malo po malo, približava jezgri i suštini teksta preko svih naslaga vremena koje je prošlo. Probe su uvijek laboratorij. Posebno kod Shakespearea u čijim djelima uvijek postoji cijeli jedan kozmos kod kojeg se oštrim, pojednostavljenim zamahom može puno toga  uništiti. A na drugoj strani, ako ga se tretira s previše strahopoštovanja, lako se može ostati uklještenim u nekim akademskim općenitostima.

Što više radimo na predstavi, sve sam zadovoljniji tekstom i sve u njemu uviđam kao točnije i točnije.

S obzirom na vrijeme koje je prošlo od nastanka teksta i promjene koje su se za to vrijeme ipak dogodile, što je iz teksta posve preživjelo i do danas ostalo aktualnim?

Preživjelo je ono što leži u njegovoj osnovi, a to je pitanje slobode. I to ne samo pitanje slobode žene već pitanje slobode u društvu uopće, odnosno pitanje osobne i društvene slobode.

Tekst je napisan u vrijeme kada je Engleska u vrlo kratkom roku postala vrlo bogata zemlja, prepuna svega što su uspjeli pokrasti po svijetu, i tako je nastala baza kapitala koja je jako poremetila principe feudalnoga društva. A Shakespeare ovu svoju priču smješta u Italiju, zamlju s dugom tradicijom bogatog građanskog društva. U toj priči se na duhovit način sukobljava društvo i mišljenje tradicionalnog feudalnog, srednjovjekovnog, katoličkog tipa u kojem je žena idealizirana te sistem vrijednosti koji zahtjeva liberalniji nazor. Jer nema kapitalizma bez nekakvog liberalizma. I raspada starijeg društva, religija i institucija vezanih za to. I obitelji, na primjer. Dobar je primjer Henrika VIII., Elizabetinog oca koji se od svojih žena razvodio ili ih čak ubijao kad bi mu dojadile. I izazivao svjetsku krizu. A Elizabeti posljedično ni jedan muškarac više nije bio dobar. Kao prava Kolombina, koja je vjerujem bila Shakespearu inspiraciju za našu Katarinu koja terorizira svih oko sebe, i oca, i sestru, i prosce, i cijeli grad. Ni jedan muškarac joj ne uspijeva stati na kraj.

To je, mislim, jedna jako duhovita slika i našeg svijeta danas. I mi smo danas nemoćno razapeti u kaosu između nekakvog ostataka socijalizma i drugih idealizma i brutalne, histerične liberalne kapitalističke ekonomije.

O jednoj kriznoj epohi sličnoj našoj, Shakespeare je duhovito ispričao jednu utopijsku priču u kojoj se žena sama odriče vlasti u ime „mira i ljubavi i poštivanja gospodstva  i sreće“ kako objašnjava Petruccio na kraju. Taj se kraj može razumjeti i tumačiti ironično a i kao jednu poželjnu društvenu katarzu. Opet moram izreći staru frazu kako u umjetnosti ne moramo davati odgovore nego dobro postavljena i provokativna pitanja.

A što je u toj komediji ono što je doista komično? Što danas može izazvati smijeh?

To ćemo tek vidjeti i provjeriti. Ali definitivno isto ono što i suze: prepoznavanje vlastite neriješive situacije u životu. Shakespeare je ovdje, isto kao u drugim komadima, na granici komedije i tragedije. Smiješna –i tragična je čovjekova razapetost između ideala i stvarnosti, duha i tijela. Jedan od ljubavnika, Lucenzio, koji je došao u Padovu na studij Vrline, u trenu odbaci  svoje plemenite namjere, svoje ime i sav svoj novac, kad ugleda djevu Bianku, za koju se na kraju ispostavi da je obična koketa i zapravo još goropadnija od svoje sestre.A razmažena građanska Katarina, starija kći bogatog Battiste, odmah zaboravi svoju deklarativnu goropadnost kojom je maltretirala svih oko sebe kada mora po kiši hodati u dronjcima i osjetiti malo gladi i fizičke nelagode.

Shakespeare je  napisao „Ukroćenu goropadnicu“ pod utiskom commedije dell'arte koja je u ono vrijeme bila svojevrstan globalni pop fenomen. Kolombina je, na primjer,  po definiciji goropadna. A „capitani“, kao naš Petruccio, bili su junaci koji su krotili neprijateljske ratnike ili žene-ratnici i pjesnici, artisti, koji su svoju virtuoznost mačevanja pokazivali na pozornici ratova, dvorova, pa kad nije bilo ratova i na pozornici commedije dell' arte.

Neposredna, živa forma commedije dell'arte bazirana je na umijeću sjajnih pjesničkih improvizacija, a s druge strane na jednako sjajnom tjelesnom umijeću i vještinama, na spoju duhovnog i fizičkog artizma. I kod Shakespearea uvijek postoji sinteza tema koje su duhovne i onih realnih, posve fizičkih, brutalnih društvenih fenomena. To je totalni teatar.

Često ističete da radite predstave za mlade jer oni, poput vas, u kazalište dolaze po odgovor na pitanje što nam danas znači kazalište. I doista, što ono danas znači i zašto danas odlaziti u kazalište?

Rijetko odlazim u kazalište. I ranije sam malo odlazio jer sam bio uglavnom nezadovoljan onime što sam gledao. To je i bio poriv da krenem raditi svoje kazalište.Više volim raditi nego gledati. A s druge pak strane, jako volim kazalište. Kazalište je neposredni fizički kontakt s mišljenjem, s emocijama, vjerom, duhovnim stvarima. Pomoću glumačke vještine možemo prepoznati i ostvariti i najsublimnije i  najelementarnije stvari. Baveći se starim autorima putujemo doslovno, fizički zapravo, kroz vrijeme. Baveći se, na primjer, commedijom dell' arte ritualno ponavljamo neke stare obrasce koji nam govore o vječnim temama ljubavi, strasti, smislu ili besmislima života.

Kazalište je i način komunikacije s drugim ljudima. Kolegama. Publikom. Taj je društveni trenutak jako važan. Sve više.

Sve one razine teatra koje su bile ranije zanimljive još su uvijek tu. Možda još i više. Jer naš je život sve više vezan uz neke virtualne ekranizirane svjetove pred kojima sjedimo sami, uz svjetove koji to zapravo nisu. U kazalištu svjetovi doista jesu i funkcioniraju kao cjelina fizičkog i duhovnog, kao vizija kozmosa- intimnog, društvenog  i metafizičkog.To je ono što je fascinantno. Zbog toga ne vjerujem da će kazalište izgubiti svoju funkciju. Može biti samo u jednom trenu manje ili više u fokusu društvene pažnje, što se uvijek mijenja.Sada živimo u vrijeme u kojem vladaju kaos, žuta štampa i goropadne novinarke. A kazalište govori o svom vremenu. O kazalištu nemam predrasuda. Ne mislim da je loše raditi teatar za mase, u čemu sam u velikom neslaganju s većinom kritičara. Barem slovenskih. Oni ne dopuštaju ni spomen popularnog kazališta već ga smatraju mjestom za elitnu kulturu. Elitnu tradicionalnu građansku ili suvremenu  i intelektualnu. Svejedno. A ja nastojim raditi kazalište kao umjetnost koja se ne boji ulice nego baš tu uvijek traži svoju inspiraciju. I što više ljudi vidi predstavu to bolje. I što su manje „kulturni“, a uspijem ih zainteresirati -ovako ili onako, smijehom ili suzama - to bolje. U tome nam je najbolji učitelj upravo Shakespeare. On je stvarao popularni teatar s temama koje su bile elitne.

Razgovarala Milena Jerneić