STAŠA ZUROVAC, KOREOGRAF PREPOZNATLJIVOG AUTORSKOG RUKOPISA,

O "CIRKUS PRIMITIF BALETU"

URNEBESNA RADOST POSTOJANJA

"Cirkus primitif balet" suvremena je baletna predstava koja svoju osnovnu tematiku nosi u tri elementa sadržana u samom nazivu. Prije svega glazba koja je korištena u predstavi izvorno je pisana za cirkus, te u sebi nosi nešto arhetipsko, što me je i potaknulo da predstavu smjestim u ambijent nekog imaginarnog, primitivnog, iskonskog životnog kruga koji kroz razbarušeni kovitlac plesno-baletnog veselja, na duhovit način pokušava publici predočiti priču u kojoj ne postoji niti ono što je bilo, niti ono što će biti, već samo ono što nas čini onakvima kakvi jesmo u urnebesnoj radosti zajedničkog postojanja, ističe plesač i koreograf Staša Zurovac za kojeg Branimir Pofuk, kritičar "Jutarnjeg lista", navodi da je "jedini naš koreograf nove generacije koji svojim autorskim vizijama i sada već jasno prepoznatljivim autorskim rukopisom ovladava velikim kazališnim pozornicama".

U intervjuu za "Vjesnik" nedavno ste izjavili da smatrate da je "Cirkus primitif balet" prava predstava za riječku publiku koja će je s užitkom gledati i s koje će odlaziti nasmijana do suza, što je u skladu s koncepcijom ove kazališne sezone koju je intendantica Mani Gotovac najavila pod nazivom "Smijeh i suze". Kako biste opisali ovu vašu predstavu? Kakvi smo mi u "urnebesnoj radosti postojanja"?

- U potrazi za naslovom koji bi bio zanimljiv i istovremeno tražeći glazbu, došao sam do podatka da je meni omiljeni skladatelj Jean Marc Zelwer izdao CD pod nazivom "Cirkus primitif opera", pa sam tako došao na ideju zamoliti ga da za mene napiše i "Cirkus primitif balet", djelo koje bi se zasnivalo na cirkuskoj glazbi. Tražeći na Internetu kontakt adresu vidio sam da je izdao novi CD pod nazivom "La tribu Iota", u podnaslovu "musique de cirque",  to je bilo to. Tako je sve započelo. 

"Cirkus primitif balet" je prva cjelovečernja predstava koju sam napravio. Radio sam je iskreno, čisto, slobodno i s puno ljubavi, pa bih mogao reći da je ona "najviše ja". To je predstava koja je nastala na osnovama nevinog, dječjeg, gotovo chaplinovskog humora koji ne vrijeđa nikog, a govori puno o svima.

Ispisana je jednostavnim rječnikom i prikazuje čitavu lepezu fundamentalnih ljudskih odnosa; od odnosa pojedinca i grupe, muško-ženskih odnosa, muško-muških odnosa, idolopoklonstva itd., tako da može biti zanimljiva i djeci iz vrtića i intelektualnom dijelu publike. 

Zar nije smiješno jednoj maloj plemenskoj zajednici obući baletne suknjice i staviti ih da plešu na cirkusku glazbu?  U svakom slučaju želio sam da se dobro zabave i oni koji je izvode i oni koji je gledaju.

U većini slučajeva inspiraciju za koreografiju pronalazite u glazbi. Kakav je put od početnog nadahnuća do umjetničkog djela? Vidite li predstavu u slikama koje kasnije ansambl Baleta pretoči u pokret, ples?

- Istina, u većini slučajeva inspiraciju pronalazim u glazbi, kako i ne bih kad su ples i glazba nešto što gotovo ne postoji jedno bez drugoga. Kada slušam glazbu naviru mi slike, osjećaji... Premda te slike nikada ne ispadnu onakve kakve su u mašti, trudim se prenijeti  ih što bolje mogu. Slike su za mene osnova iz koje nastaje predstava zato što su izazvane određenom emocijom koju pokušavam što hrabrije slijediti. Ne volim pripremati djelo unaprijed zato što smatram da je ono živa stvar i tako mu treba i pristupiti. Volim nesigurnost i do sada me je uvijek pratila neizvjesnost u kojem će se smjeru djelo razviti, ali to je ono lijepo i svemu tome daje neku čar. Važna mi je komunikacija s plesačima, ne tražim od njih da glume određenu emociju, nego želim da je osjete, jer tako mogu i prenijeti nešto drugima. Volim kada me nešto dirne na bilo koji način i ako to uspijem prenijeti ljudima s kojima radim, sigurno ćemo to moći prenijeti i publici.

Jedna od vaših izjava: "Radim ono što volim, prenosim nešto ljudima i oni prenose nešto meni, ne trčim za događanjima - volim da mi se stvari same dogode. Nije bitno je li nešto prihvaćeno, bitno je da je iskreno, iz srca", najbolje govori o vašoj motivaciji i o tome kakav Vam je feedback važan, odnosno o tome koliko Vam je važna energija koju dobivate od publike.

- Najveće bogatstvo jednog kazališta su ljudi, kako oni koji u njemu rade, tako i oni koji ga posjećuju, bez njih to su samo suhi zidovi. Ne mogu reći da mi nije stalo do publike, ona je bit  ovog posla, ali reći ću da mi je više stalo da nešto osjete i ponesu nešto lijepo, nego da mi luđački plješću. Ples, kazalište, umjetnost je nešto što oplemenjuje, zato i volim ovaj posao.

Razgovarala Karmen Bosnić