Podjela    Sadržaj    Riječ redatelja    Foto galerija

KRITIKE

Opera "Turčin u Italiji" Gioacchina Rossinija svoju je riječku premijeru doživjela 28. veljače. I odmah treba reći s velikim uspjehom. Radilo se o dobro napravljenoj predstavi koja će, s obzirom na stil glazbe i karakter radnje, sigurno imati svoju publiku na duže vrijeme.

Prohićeva scenska mašta, bogate asocijacije koje on izvlači kao mađioničar karte iz rukava (a izravno su ili neizravno uvijek u vezi s Rossinijevom glazbom), zaslužne su za slojevitost njegove redateljske vizije, uspostavljene na dvije razine: onoj koja prati scensko događanje i onoj, daleko intrigantnijoj, koja se odvija u drugom planu i nema na prvi pogled veze s događajima na sceni. Ta je razina prožeta slobodnim asocijacijama, simbolikom, svojevrsnim »komentarima bez riječi«, čistom ljepotom slike, razigranom maštom...
Posebice su se isticali robustni Bojan Šober kao Don Geronio i Ivica Čikeš kao Selim, a dojmljivi su bili i Robert Kolar u ulozi Pjesnika, Sergej Kiselev kao Don Narciso, te Davor Lešić u ulozi Albazara. U izvedbama ženskih uloga likove su odlično okarakterizirale Adela Golac Rilović kao Fiorella i Kristina Kolar kao Zaida.

Bosiljka Perić Kempf, Novi list, 2. ožujka 2004.

Nova premijera prava je poslastica rada dobro uigrane ekipe koja je duhovito (čak i dio izrađenih detalja koji čine cjelinu teško je prepričati) uobličila predstavu. Potpora vratolomnim Rossinijevim pjevačkim zahtjevima bio je trenutno najbolje uređen kazališni orkestar, pod Nanutovim vodstvom uz savjestan prilog Zbora (Aleksandra Matić). Predstava vrvi sjajnim scenama spremnih pjevača... kada se spore Turčin Selim Ivice Čikeša i Don Geronio Bojana Šobera, ili suparnice Fiorilla Adele Golac-Rilović u ulozi po mjeri i Zaida Kristine Kolar, Fiorillina raspusna "kava" sa zgodnim Turčinom, obračun s mlakastim mužem koji na antologijskoj sceni maskenbala u istim kostimima Fiorille i Zaide ne može prepoznati vlastitu ženu. Sve se sretno svrši i svi živješe sretno dovijeka u neodoljivim zabunama i traženjima "Turčina u Italiji", istodobno zabavno, ironično i zapitano nad ljudskim slabostima.

Maja Stanetti, Večernji list, 2. ožujka 2004.

Duhovita i maštovita »pirandelovska« režija Ozrena Prohića odlično se uklopila u jasnu i čistu scenu Dubravke Lošić s vrlo lijepim i skladnim kostimima Irene Sušac s nizom lebdećih i plovećih rekvizita okupanih efektnim svjetlom Zorana Mihanovića.
Sjajna je zamisao bila uvođenje nijeme uloge Pjesnikova alter ega (odličan pantomimičar Alex Đaković) i Plesnog para (Paula Rus i Vitali Klok) te pojačana aktivnost zbora (zborovođa Aleksandra Matić) i čitavog ansambla dinamikom pokreta (koreografkinja Jasna Frankić Brkljačić).
Svi protagonisti, uključujući i zbor, bili su maksimalno razigrani i glumački neodoljivi, solidni i u pjevačkom pogledu. U tome im je znatno pomogao vrlo sabrani orkestar i nadasve muzikalno, ritmički precizno, stilski čisto i iskričavo vodstvo iskusnog slovenskog gosta maestra Antona Nanuta.

Autorska ekipa "Turčina u Italiji", koja je okupila ponajbolje snage hrvatskih kazališta, prihvatila je velik izazov upustivši se u riskantnu pustolovinu za naše prilike, iz koje je međutim izašla zadovoljna, ohrabrena podrškom publike i pozitivnim ozračjem...

Višnja Požgaj, Vjesnik, 2. ožujka 2004.