Podjela   Foto galerija

KRITIKE

Riječki internacionalni baletni ansambl, koji diše kao jedno tijelo, prigrlio je Clugovu ideju i plesni pokret kao svoju! Od prve scene, koja je umjesto glazbom, ozvučena mrmorenjem i žagorom ulice, preko glazbe u ritmu tanga koji pokretom više govori o samoći ljudskog bića, nego o sreći i ljubavi-do ljubavne priče, sa svim njenim strastvenim usponima i padovima, s naivnim pogledom na ljubav i luđačkom željom za njenim ostvarenjem, sa svim tim ansambl predvođen solistima-nosi se snagom, lakoćom i uzavrelim emocijama koje naprosto kipe sa scene u gledalište.

Pritom je pokretač svega Andrei Köteles koji emanira strast svakim mišićem svoga tijela, koje pod kazališnim svjetlom izgleda kao živa skulptura. Na izazov njegovih emocija sjajno odgovara Sabina Voinea, a solistički trio dopunjava izvrsna Cristina Dicu Lukanec. Ali, ne treba zaboraviti ni ostale članove ansambla koji s punim angažmanom tako prirodno slijede glazbu, koju evidentno osjećaju čitavim bićem.

Scenografija gotovo prazne scene, osmišljene svjetlom kroz providne rešetke, sjajno služi Clugovoj ideji o "tangu na ulicama"... Pod kazališnim svjetlom (Boris Blidar), posebno u muškim scenama kad okomito pada na figure plesača, pomaci njihovih ekstremiteta izgledaju poput sekvenci filma. Začudno i poetično.

Kostimi Lea Kulaša slijede karaktere likova ove plesne drame. Ništa u toj odjeći nije slučajno...

Svjetlana Hribar, "Novi list"

Riječki "Tango" snažno djeluje kao poetska i plesno/dramska cjelina... "Tango" je predstava koja prelazi rampu. Kolaž krasnih glazbenih brojeva, s naglašenim međuprostorima tišine, tišine kao mogućeg epiloga jedne scene, ili napetog iščekivanja druge, ili jednostavno zaustavljeni trenutak okamenjena, osjećajem zakočena tijela. Uglavnom komorne, slike se nižu kao kratki rezovi, ganutljivi susreti, nalaženje i gubljenje. Galerija likova (osobnosti fino istaknute kostimom Kulaša) koja se nekamo žuri, nalazi, prolazi, na trenutak zaustavlja, bježi od neugodne situacije kao što je motiv obamrla tijela na podu koje znakovito diže ruku upirući prstom nekamo gore.

Središnja scena predstave je bolni duet nemoći, tango gotovo bez dodira, susret slijepoga, bolesnog mladića (Andrei Köteles) i prekrasne gluhonijeme djevojke (Sabina Voinea); on u lomnom pokretu vidljivo moćna tijela-koje otkazuje poslušnost, a u ona u grčevitoj žudnji prevođenja ljubavne pjesme (koju čujemo) na jezik gluhonijemih... U posljednjoj slici/frizu na rubu scene u kojoj svatko ostaje u ritmičnom ponavljanju dominantnog plesnog motiva, djevojka pušta nečujan krik, polako pada na mladića koji pokušava plesati nikad doplesani tango.

Maja Đurinović, "Vijenac"