Podjela    Riječ autora   Riječ redatelja   Foto galerija 

KRITIKE

Čovjek koji je napisao roman s naslovom “Dobro je, lijepo je” sigurno je kadar napisati dramu bez cinizma, a opet bez lažnog patosa. Drama “Nedjeljni ručak” Ivice Prtenjače voli svoje likove i svoju publiku.
Iako predstava nije pod krovom HNK Ivana pl. Zajca, nego u Filodramatici, redatelj Tomislav Pavković mane male scene pretvorio je u prednosti. Scenograf Dalibor Laginja pobrinuo se da u povećem bazenu, koji glumi Kvarnerski zaljev, plivaju zlatne ribice, a naposljetku su se akteri radosno namakali u njemu pustivši ribice na slobodu.
Tema i nije tako bezazlena. Obiteljski vikendi i ručkovi nekima se pretvaraju u bojište na kojem je mnoštvo ranjenih, a malo pobjednika... Prtenjača je sljubio svoju ljubav za poeziju, kreira autentične likove, vješto vodi dijalog, jednostavno tvori priču koja se neprestance seli iz ovostranog u onostrano, iz zbilje u misli, u prostor mašte. Njegovi su junaci – otac, majka, sin i kći – zarobljenici svojih odvojenih života, ali Prtenjača za njih nalazi izlaz, no svatko će proći kroz vlastita vrata.
Iako je posrijedi praizvedba, izvrsni redatelj Pavković nije se odlučio za samozatajno čitanje komada, nego je kreativno vibrirao s piscem potičući i glumce na dodatan napor kako bi stvorili vlastitost unutar tuđeg nacrta.

Prigušena pa potom razdragana Olivera Baljak svu je mudrost žene i glumice vrlo duhovito pokazala igrajući se sa svojim partnerima kao djevojčica u vrtiću.
U toj ju je radosti igre Jelena Lopatić ne samo sustizala nego joj je i kontrirala. Njezina tinejdžerka pripovijeda o svojim prvim ljubavnim iskustvima odvažno i drukčije. Zdenko Botić, Žarko Radić i Damir Orlić, svaki u svom registru, iscrtali su točne i precizne likove ove duhovite, svježe i mladenačke predstave.

Želimir Ciglar, „Večernji list“

...Smatram da je Pavković učinio mnogo. U prvom je činu bezbolno skrenuo u poetske solilokvije uvodeći prije njih istoznačnu unutarnju pukotinu: nijemi lirski prizor nježna plesa muža i žene, koji su na verbalnoj i energetskoj razini u stalnu sukobu. Pavković je precizno proveo još jedan odmak od hiperrealizma: gradirajuću histeriju drugoga čina u kojem dolazi do prsnuća unutarnjih pukotina članova obitelji. Iznimno uspjelo riješio je i pojavljivanje susjeda Quarantotta, začudnoga dramskog lika čija zvonjava na vrata priziva zvonjavu u Ionescovoj Ćelavoj pjevačici. U predstavi je taj iskorak ka teatru apsurda snažnije poentiran nego u tekstu – Otto ne ulazi kroz nego pored vrata, a njegovo bivanje u lirskom prostoru duha postaje posve izvjesnim kada se približi bazenu na prosceniju – dok izgovara tekst o dvoumljenju da li da uđe u stan, njegovo se tijelo dvoumi da li ući u bazen. Simbolika bazena / mora postaje jasna na samu kraju predstave, kada Olga, Dario i Otto u silini zajedničke ljubavi sjedaju u bazen te recitirajući Prévertovu Barbaru odbijaju Policajčev (= kruta realnost) ulazak u utopijski prostor vode, poezije, ljubavi, želja. Usprkos uzvišenu duhu kojim zrači, taj posljednji prizor sjajno se uklapa u Pavkovićev izbor pjesme koja ga prati – „Idem tamo gdje je sve po mom“ (Jinx).
Vižlasta Jelena Lopatić snažne tjelesne ekspresije sjajna je u tumačenju tinejdžerke Maje, koja je upravo izgubila nevinost i razmišlja samo o seksu, a Olivera Baljak (majka Olga) ostvarila je još jednu dojmljivu ulogu. Žarko Radić posve je primjeren za ulogu Otta, pa i ne iznenađuje da je od nje izvukao čak i više nego što bismo pomislili da ona nudi. Zdenko Botić (otac Dinko) i Damir Orlić (sin Dario) bili su solidni.

Tajana Gašparović, „Vijenac“