Svečano otvorenje

sezone 2005/2006 i  Zajčevih dana

Četvrtak, 6. listopada 2005.

Gaetano Donizetti

MARIA STUARDA

koncertna izvedba opere

u povodu 200. obljetnice smrti Friedricha Schillera

Dirigent

NIKŠA BAREZA

SIMFONIJSKI ORKESTAR I ZBOR HRT-a

Zbor Opere HNK Ivana pl. Zajca RijeKA

Stanka nakon drugoga čina  

Dragocjen i nezaobilazan posrednik, most između Rossinija s jedne strane te Verdija i Puccinija s druge, talijanski skladatelj GAETANO DONIZETTI (1797.-1848.) bio je umjetnik sjajne melodijske invencije, snažne zvukovne imaginacije, nedostižne duhovitosti i značajna improvizatorska dara. Autor 73 opere, Donizetti bijaše istinski Rossinijev nasljednik. S njime se je mogao natjecati i u brzini skladanja: Simfoniju iz 1816. komponirao je za samo 60 minuta, a na vrhuncu stvarateljskih snaga usudio se je potpisati ugovor s obvezom da u tri godine napiše čak 12 opera! Posljednjih nekoliko desetljeća  u svijetu su ponovno otkrili tu više od stoljeća zaboravljenu glazbu svjetlucajuće lijepih melodija, mekih harmonija, ritmičke britkosti i mozartovske lakoće. Iako je Donizetti autor mnogih tragičnih opera u kojima sa sjajnim osjećajem za scenske zakone, a i prodornom glazbenom dramatičnošću nerijetko najavljuje Verdijeve psihološke drame, ipak ga najviše pamte po njegovim komičnim postignućima čija je svježa duhovitost puna britke ironije koja nikoga ne vrijeđa, a vrvi od nezaboravnih, nadasve efektnih scenskih likova.

Opera u tri čina MARIA STUARDA (poslije poznata pod naslovom Buondelmonte), za koju je libreto, prema kazališnoj drami Friedricha Schillera (1759.-1805.) napisao Giuseppe Bardari, bila je praizvedena 30. prosinca 1835. u milanskoj Scali, a naslovnu ulogu pjevala je tada slavna sopranistica Maria Malibran. Svojim političkim asocijacijama djelo je tada izazvalo skandal pa su daljnje izvedbe bile zabranjene. U njemu je Donizetti sve svoje glazbene i dramske sposobnosti usmjerio prema opisu okolnosti koje su dovele do tragične smrti škotske kraljice Marije Stuart koju je dala pogubiti kći Henrika VIII., engleska kraljica Elizabeta I. U toj tipično kraljevskoj tragediji punoj političkih spletki i urota Marijinu su smrt podjednako izazvale Elizabetina ljubomora kao i njezina neugasiva žeđ za apsolutnom vlašću. Dvije su žene suprotnih karaktera bile političke, ali i ljubavne suparnice. Obje su se, naime, borile za naklonost grofa Leicestera. Donizetti je stvorio operu u doba kad je Europa još osjećala posljedice Francuske revolucije, a Italija još bila podijeljena i neprestano napadana. U fokusu je opernoga zbivanja engleska dinastija Tudor čije su želje nerijetko postajale političkim činjenicama. Nadasve moralna i čista (doduše, triput udavana, prvi put zaručena s jedva pet godina, a osumnjičena za ubojstvo drugoga supruga) škotska kraljica Marija Stuart zapravo predstavlja Elizabetino drugo ja. Dok je protestantkinja Elizabeta sve svoje strasti podredila vlasti i moći, njezina katolička rođakinja (oca je naslijedila u dobi od samo tjedan dana i zatim provela relativno kratak, ali buran život, te je predmet razmatranja mnogih romantičarskih pisaca) svoju je političku karijeru žrtvovala u korist ljubavi. U svoje tri opere na temu dinastije Tudor (Anne Boleyn, Maria Stuarda i Robert Devereux) Donizetti je tu kraljevsku družinu promatrao kao pojave iz grčkih mitova o kojima priče donose mnogo raznovrsnih inačica. Inače, iako su tako bila izvođena, ta tri djela (puna povijesnih nedosljednosti, česte boljke Donizettijevih suradnika) nisu bila izvorno zamišljena kao operna trilogija. Zajednička im je značajka da su Henrik VIII. i njegova kći Elizabeta I. prikazani kao divlji, sadistički tirani, a Anne Boleyn, Mary Stuart i Robert Devereux kao njihove nevine žrtve. Skrativši razdoblje od 15 godina potkraj 16. stoljeća u svega tri dana, Donizetti se u Mariji Stuardi bavi konačnim obračunom dviju suparnica. Njihovo izmišljeno suočavanje kulminacija je čitave opere. U tome prizoru, kao i u majstorski izrađenim završnim scenama opere, izvanjski pobijeđena Marija (čiji će sin Jakov I. utemeljiti englesku dinastiju Stuart te u westminsterskoj crkvi podignuti veličanstvene spomenike objema suparnicama) pokazuje svu ljudsku veličinu i moralnu nadmoć svoje osobnosti, dok tobožnjoj pobjednici Elizabeti, zarobljenici svojih strasti, preostaju samo prijezir, mržnja i bolesna strast. Dok Marijine istupe prati glazba izrazite plemenitosti i profinjene delikatnosti, Elizabetina se vokalna linija ističe začuđujućom grubošću i oštrinom.

Radnja opere događa se u Londonu i u dvorcu Fotheringhayu. U prvome činu kraljica Elizabeta I. razmišlja o političkome vjenčanju s francuskim prijestolonasljednikom, no pritom ne može ugušiti svoje iskrene osjećaje prema Robertu, grofu od Leicestera. Škotska pak kraljica Mary Stuart, koja polaže zakonito pravo na vlast, a gotovo je 20 godina zatočena od Engleza, u pismima zatraži podršku grofova Roberta i Georgea (Talbota) da joj se organizira sastanak s Elizabetom. Pisma su otkrivena, no Elizabeta, unatoč svojoj ljubomori zbog Leicesterovih osjećaja prema Mariji, pristaje sastati se s njom u zatvoru. U drugome činu sastanak (koji se u stvarnosti nije nikad dogodio) nije završio uspješno. Pogođena Marijinom ljepotom i dostojanstvenim držanjem, izgledom nezgrapna Elizabeta otvoreno joj pokazuje prijezir te ju Marija grubo uvrijedi nazivajući ju podlim kopiletom i mrljom na časti Engleske. Elizabeta se odlučuje osvetiti. U trećemu činu lord Cecil nastoji nagovoriti Elizabetu da potpiše smrtnu presudu Mariji, no grof Leicester se tome protivi, još jedanput izazivajući Elizabetin ljubomorni gnjev. Ona mu iznenada kaže da je smrtna presuda već potpisana i da mora nazočiti Marijinu smaknuću. Škotska kraljica stoički prima presudu. Talbot ju ispovijeda, a ona niječe ikakvu povezanost s ubojstvom svojega supruga. Talbot ju odrješuje od grijeha, a ona se skrušeno klečeći moli za oproštaj svima koji su joj nanijeli zlo ili ju izdali te vapi da njezino mučeništvo donese mir Engleskoj. Tada praćena dadiljom, vezanih očiju i noseći raspelo, mirno korača prema stratištu. Odsad apsolutna vladarica Elizabeta prisiljava Leicestera na nadgleda Marijino smaknuće.

Dirigent večerašnjega koncerta NIKŠA BAREZA, dugogodišnji šef-dirigent Simfonijskoga orkestra HRT-a (od 1992.), najprije je učio kod Milana Sachsa, Hermanna Scherchena i Herberta von Karajana, a zatim je godinama surađivao s velikim dirigentima kao što su Lovro pl. Matačić, Ferdinand Leitner, Otmar Suitner i Nikolaus Harnoncourt, te sa skladateljskim klasicima 20. stoljeća kao što su Benjamin Britten, Carl Orff, Olivier Messiaen, Luigi Dallapiccola, Goffredo Petrassi, Dmitrij Dmitrijevič Šostakovič ili Luigi Nono. Najprije dirigent i ravnatelj Zagrebačke opere, poslije je bio stalni dirigent Opera u Zürichu, Petrogradu i Grazu gdje je bio i šef-dirigent tamošnje Filharmonije. Sada je stalan dirigent Hamburške opere i milanske Scale gdje se istaknuo nizom izvanrednih predstava. Redovito gostuje u vodećim europskim opernim kućama (Pariz, Beč, Berlin, München, Frankfurt, Dresden, Leipzig, Prag, Bologna, Firenca, Parma, Oslo). Od 2001. je i šef-dirigent Filharmonije Robert Schumann u Chemnitzu gdje je već nekoliko sezona i glazbeni ravnatelj. Nikša Bareza je ujedno i redovit gost najuglednijih svjetskih koncertnih pozornica na kojima se, u suradnji s vodećim orkestrima (Salzburg, München, Frankfurt na Majni, Düsseldorf, Rotterdam, Milano), osobito zauzima za suvremenu glazbu, a posebnu pozornost posvećuje hrvatskoj glazbenoj baštini i novim ostvarenjima domaćih skladatelja. Tako je (pra)izveo i za radio i televiziju snimio velik broj skladbi Blagoja Berse, Jakova Gotovca, Ivana Brkanovića, Mila Cipre, Borisa Papandopula, Stjepana Šuleka, Milka Kelemena, Ive Maleca, Stanka Horvata, Rubena Radice, Dubravka Detonija, Marka Ruždjaka, Frane Paraća i drugih. U njegovom zanimljivom diskografskom opusu osobito se ističu snimke Wagnerova Nibelunškoga prstena i opere Il Campiello Ermana Wolf-Ferrarija u izvedbi ansambla tršćanske Opere Verdi, za što je osvojio platinsku diskografsku medalju u Parizu. U hrvatskoj je diskografiji među mnogobrojnim Barezinim postignućima osobito zapažena kompaktna ploča Alpske simfonije Richarda Straussa u izvedbi Simfonijskoga orkestra HRT-a. Svjetska glazbena kritika u svakoj prigodi ističe vrhunsku ozbiljnost Barezina pristupa glazbenome djelu, njegovo veliko iskustvo, istančan osjećaj za stil te rafiniranu interpretaciju svake pojedinosti.

Njemačka mezzosopranistica KATJA PIEWECK, rođena u Hannoveru, završila je studij pjevanja na Visokoj glazbenoj školi u Hamburgu. Od 1997. do 1999. usavršavala se u Međunarodnom opernom studiju Hamburške državne opere, a 1999. postala je članicom te ustanove. Osvojila je prvu nagradu na Natjecanju Elise Meyer u Hamburgu te Nagradu hamburške Banke Berenberg. Na pozornici Hamburške državne opere osobito se istaknula  kao Magdalena u Wagnerovim Nürnberškim majstorima pjevačima, Annina u Straussovu Kavaliru s ružom, Majka u Humperdinckovoj Ivici i Marici, Fenena u Verdijevu Nabuccu i Suzuki u Puccinijevoj Madama Butterfly. Uspješno je gostovala na berlinskoj, münchenskoj i hannoverskoj opernoj sceni. Na njezinu se repertoaru nalaze stilski raznovrsna djela. U srpnju ove godine pročula se sudjelovanjem na Festivalu Schleswig-Holstein u Mozartovoj Misi u c-molu, a u sezoni 2005./2006. pjevat će uloge Majke Marije u Poulencovu Razgovoru karmelićanki i Markize Berkenfield u Donizettijevoj Kćeri pukovnije.      

Ruska sopranistica SVETLANA KATSCHOUR, rođena u Eupatoriji na Krimu, završila je studij pjevanja na moskovskome Konzervatoriju Gnjesinovih, a usavršavala se kod Gertrude Trojanove. Prvi je angažman dobila u Moskvi gdje su ju osobito zapazili u Puccinijevoj operi Madama Butterfly. Godine 1990. pročula se svojim nastupom na Festivalu u Teruelu, a 1993. uspješno je na Festivalu u Dresdenu iznijela glavnu ulogu u Rahmanjinovljevoj Francesci da Rimini (pod palicom Mihaila Jurovskoga, a u režiji Sir Petera Ustinova). Nakon nastupa u Operi u Chemnitzu postala je njezinom stalnom članicom pa je iduće tri godine nastupala u mnogim uprizorenjima Verdijevih i Puccinijevih opera. Nastupi u Puccinijevoj Madama Butterfly i Bellinijevoj Normi pod ravnanjem Olega Caetanija donijeli su joj iznimna priznanja u saskoj metropoli. Tamo je još pjevala u Rimski-Korsakovljevu Caru Saltanu i u Orffovoj Carmini Burani. Gostovala je u Verdijevoj Traviati u Hamburgu i Salzburgu, u Puccinijevoj La Bohème u Semper Operi u Dresdenu te u Puccinijevom Turandotu u Liègeu, pod ravnanjem Friedricha Pleyera. Na Međunarodnome festivalu u Luzernu debitirala je u Janáčekovoj Glagoljskoj misi i u Stravinskijevoj Svadbi. Godine 2000. sudjelovala je na trijumfalnome Lirskome koncertu pod palicom Luigija Ronija. Za Bremenski radio snimila je izvornu inačicu Puccinijeve La Bohème pod ravnanjem Güntera Neuholda.

Altistica MARTINA GOJČETA-SILIĆ, rođena u Zagrebu 1972., maturirala je 1991. glasovirski i teoretski odsjek na Glazbenoj školi Pavla Markovca, a diplomirala 1998. na odsjeku za solo pjevanje na Muzičkoj akademiji Sveučilišta u Zagrebu, u razredu Snježane Bujanović-Stanislav. Dobitnica je Rektorove i Dekanove nagrade Zagrebačkoga sveučilišta za školsku godinu 1995./1996., diplome na 31. tribini mladih glazbenih umjetnika Darko Lukić (1998.), drugih nagrada na Državnom natjecanju mladih glazbenika u Rijeci (1993.) i na Međunarodnom pjevačkom natjecanju Ferruccio Tagliavini u Deutschlandsbergu, Austrija (1996.). Dosad se istaknula mnogobrojnim, nadasve uspješnim nastupima na koncertnoj (u skladbama Monteverdija, Bacha, Händela, Vivaldija, Pergolesija, Mozarta, Beethovena, Rossinija, Donizettija, Wagnera, Brahmsa, Francka, Saint-Saënsa, Mahlera, de Falle, Kodályja, Magdića, Papandopula, Jelaske, Igreca) i opernoj (u djelima Mozarta,  Musorgskoga, Verdija, Dvořáka, Čajkovskoga, Ravela, R. Straussa, Brittena, Bernsteina, Lisinskoga, Gotovca, Matza, Kuljerića, Jelaske i drugih) pozornici. Snimila je nekoliko kompaktnih ploča (Hrvatske božićne pjesme, A. Dvořák: Rusalka, M. A. Charpentier: Te Deum, Liturgijske skladbe 19. i 20 stoljeća).

Rođen u Valenciji, španjolski tenor VINCENTE OMBUENA-VALS osvojio je 1988. prvo mjesto i dobio Nagradu Plácido Domingo za najboljega tenora na 26. međunarodnom pjevačkom natjecanju Francisco Viñas. Dvije je godine bio angažiran u Operi u Mainzu gdje je nastupao i u oratorijima. Godine 1994. debitirao je u milanskoj Scali u Donizettijevu Don Pasqualeu pod palicom Riccarda Mutija. Gostovao je u mnogim zemljama (Francuska, Velika Britanija, Švedska, Izrael, SAD, Kanada, Čile, Kina, Južnoafrička republika) surađujući s dirigentima kao što su Claudio Abbado, Daniel Barenboim, Riccardo Chailly, Sir Colin Davis, Rafael Frühbeck de Burgos, Luis A. Garcia Navarro, Miguel A. Gómez-Martinez, Antoni Ros-Marvá ili Giuseppe Sinopoli. Osobito se istaknuo pjevajući naslovnu ulogu na praizvedbi opere Tirant lo Blanc Amanda Blanquera kao i na premijeri opere Gaudi Joana Guinjoana u barcelonskome Liceju. Snimio je CD-ove s djelima Franquettija, Puccinija, Verdija, Padille i de Falle te DVD-ove s ostvarenjima Vivesa, Puccinija i Guinjoana.

Portugalski bariton JORGE VAZ DE CARVALHO diplomirao je jezike na Klasičnome sveučilištu u Lisabonu te doktorirao komparativnu književnost na Novome sveučilištu u istome gradu. Pjevački je debitirao 1984. u lisabonskome Kazalištu São Carlos kao Belcore u Donizettijevu Ljubavnome napitku. Kao stručnjak za mozartovski repertoar osobito se istaknuo u majstorovim operama Don Giovanni, Figarov pir i Così fan tutte.

Osim toga uspješno je nastupao u glazbeno-scenskim djelima Telemanna, Pergolesija, Rossinija, Donizettija, Bizeta, Gounoda, Masseneta, Verdija, Puccinija, Wagnera, Waltona i Corghija te u operetama i mjuziklima (J. Strauss ml., Sondheim itd.). Redovito nastupa i na koncertnoj pozornici izvodeći skladbe širokoga stilskog spektra, od baroka do suvremene glazbe (João Domingos Bomtempo, Joly Braga Santos, Alexandre Delgado, Alfredo Keil, Jeronimo Lima, Maria de Lurdes Martins, João Paes, António Pinho Vargas). Gostovao je u Njemačkoj, Belgiji, Španjolskoj, Francuskoj, Italiji, Izraelu, Kini i Macau, održao niz majstorskih tečajeva te bio član ocjenjivačkih sudova međunarodnih natjecanja Toti dal Monte i Leoncavallo. Ravnatelj je Nacionalnog orkestra u Oportu.

Ukrajinski bas ALEXANDER TSYMBALYUK, rođen u Odesi, s pet je godina počeo učiti glasovir, nakon toga udaraljke, a na kraju je prešao na pjevanje. Godine 1995. postao je student Konzervatorija u Odesi (u razredu prof. Navrotskoga), a već je sljedeće godine pobijedio na natjecanju Nova ukrajinska imena u Kijevu, što mu je donijelo stipendiju ukrajinske vlade. Godine 2000. angažiran je kao solist Opere u Odesi. Nakon dvije godine boravka u Opernome studiju Hamburške državne opere, od sezone 2003./2004. njezin je stalni član. U sezoni 2004./2005. osobito se istaknuo izvedbama i snimanjima Bellinijevih, Verdijevih i Debussyjevih djela, a na repertoaru su mu još i važne uloge u Mozartovim, Musorgskijevim, Čajkovskijevim, Puccinijevim i Wagnerovim glazbeno-scenskim ostvarenjima.