Podjela    Sadržaj    Kritike    Foto galerija

IZ VERDIJEVE GLAZBE U NOVI KAZALIŠNI SVIJET

(razgovor s dirigenticom Nadom Matošević i redateljem Ozrenom Prohićem)

  Koje ste temeljne odrednice postavili u radu na Verdijevom "Nabuccu", djelu koju riječka publika posebno željno iščekuje?

Prohić: Nabucco je vrlo težak i zahtjevan posao. Ta je glazba prije svega snažna, rudimentarna, odjelita, u jakim blokovima, pisana sa svim onim poznatim Verdijevim ljepotama. Bez mnogo psihologiziranja, postavlja ili emotivno ili događajno rudimentarne situacije. Pokušao sam ono što je u glazbenoj, orkestralnoj strukturi, kroz pričanje priče, pretvoriti u svojevrsnu scensku geometriju: geometrijski raspored situacija na sceni govori o dramaturškim odnosima.

  Možete li to pojasniti?

Prohić: Prije svega mislim na čistoću odnosa. Naime, postoji i tempo kaosa i tempo reda, tempo statike i tempo dinamike, a izmjena različitih tempa stvara specifičan ritam koji je zbroj snažnih točaka i pozicija svega onoga što se događa na sceni. A promjenom statike u dinamiku, tim snažnim, jasnim i jednostavnim potezima, uz usložnjavanje ostalih kazališnih znakova, pokušavamo napraviti specifičnu scensku sliku, jedan novi, drugačiji svijet, koji je prije svega kazališan, a ne historijski.

  Znači li to da će starozavjetna priča o babilonskom porobljavanju Židova biti osuvremenjena? Može li se ta priča, i na koji način, dovesti u korelaciju sa suvremenošću?

Prohić: Ta priča, kao historijski motiv, u korelaciji je s našim vremenom isključivo kroz patnje koje su različiti narodi, pa tako i hrvatski, doživjeli u 20. stoljeću. Međutim, ta priča ima i puno dublji sloj, a to je sloj mogućnosti puta i stvaranja kontakta s metafizičkim, puta prema duhovnom. A mislim da je to, pomalo u skladu s new age filozofijom, ono prema čemu kreće svijet u 21. stoljeću: nakon velikih povijesnih i socioloških zamaha, naš svijet pokušava otvoriti pukotine kroz koje će duhovno ući u ljudski život. Riječ je o stvaranju jedne nove duhovnosti. Mislim da Nabucco prije svega govori o tome. Bitno je, dakako, i ono povijesno u priči, pri čemu je povijest matafora. A mi tu metaforu gledamo kroz 20., a i kroz ulazak u 21. stoljeće jer gledajući svjetsku situaciju lako uviđamo da se na povijesnoj razini ništa nije riješilo. Tragedije se nastavljaju, pa je ta starozavjetna priča- koju Verdi nije uzeo tek tako, jer u njegovo se doba odnosila na njegov narod, a u našem na gotovo cijeli svijet- referencijalni sloj opere koji se prepoznaje. Ali prava istina priče je, ponavljam, priča o duhovnosti.

  A likovi? I sami ste rekli da nisu psihološki dorađeni, no, ne može se poreći da su njihovi odnosi snažni, puni strasti.

Prohić: Oni doista jesu u snažnim odnosima. U jakim su emocijama, koje onda stvaraju logiku motivske mreže u dramaturgiji. Sve arije, dueti i terceti pričaju priču o odnosu među licima. A velike scene pričaju priču o povijesti.

  Velike scene upravo zbog svoje monumentalnosti mogu postati i statične slike. Kako ih dinamizirati?

Prohić: To će se vidjeti u predstavi. Ne bih želio otkriti baš sve tajne svog zanata. Ali, kao što sam rekao, dinamiku ću pokušati dobiti izmjenom tempa odnosno specifičnim ritmom predstave.

  Kada ste rekli da će Nabucco kao novi kazališni svijet nastati i pomoću ostalih kazališnih znakova, pretpostavljam da ste mislili na vizualni segment predstave.

Prohić: Kad govorimo o vizualnom segmentu predstave, važna su tri čovjeka. Kostimograf Silvio Vujičić kreće iz etna: i onog koji se može reproducirati, elemenata Babilona i ranog judaizma, i ovih naših prostora, posebice istarskog. Iz te etno baze krenuli smo u jednu posve novu kreaciju, novi svijet. Jer, mislimo da raditi neku arheologiju baš i nema smisla.

Scena Dalibora Laginje je istodobno i monumentalna i prozračna. A najvažnije, funkcionalna je u kadriranju različitih situacija. Važnu ulogu ima i svjetlo, koje je kreirao Deni Šesnić, a gdje se vodilo računa o izboru pojedinih segmenata.

  Tijekom rada na predstavi koristili ste kritičko izdanje partiture. Zbog čega?

Matošević: Koristeći kritičko izdanje partiture željeli smo se vratiti izvornoj verziji. Međutim, tijekom rada i usporedbe s tradicionalnim, uvidjeli smo da su se neke stvari vremenom izmijenile u korist, a ne na štetu predstave. Efekt je isti, a neke stvari su ipak logičnije u tradicionalnom izdanju. S druge strane, mnogo toga je ispravnije i bolje napravljeno u kritičkom izdanju. Ne radi se zapravo o nekim velikim zahvatima, već o artikulacijskim ili dinamičkim. I nešto malo cadenze kod solista, za koje mislim da su puno bolje u tradicionalnom izdanju. Mislim da će se više svidjeti publici, a predstavu i radimo za publiku, vjerujući da će Nabucco dugo ostati na repertoaru. Osim toga, arije koje su među najpoznatijima u opernoj literaturi i koje svi poznaju kao takve, ni ne mogu se mijenjati nekim "čudnim" cadenzama. Zbog toga smo, iako najviše se držeći kritičkog izdanja, posegnuli i za tradicionalnim.

  Koje su glazbene posebnosti "Nabucca" u odnosu na druge Verdijeve opere?

Matošević: Kod Nabucca je najveći problem to što je ova opera naizgled vrlo jednostavna da postoji opasnost da postane banalna. A neće biti banalna ako se izvrsno otpjeva, ako su pjevači vrhunski, ako je zbor sjajan. U protivnome, doista prijeti opasnost da glazba bude na rubu između banalnosti i tipične verdijanske ljepote s prepoznatljivim melodijskim linijama.

Kod orkestracije je očito da se radi o mladom Verdiju. Veliki su kontrasti. Ogromni orkestar izmijenjuje se s tankom, vrlo delikatnom orkestracijom. Stoga je teško pronaći pravi balans i prave odnose u tempu, dinamici, iz čega onda proizlazi i cjelokupno zbivanje na sceni.

  Znači li to da "Nabucco" uistinu, možda i više od drugih opera, počiva na solistima?

Matošević: Opera apsolutno počiva na solistima i na zboru. Vjerujem da je podjela solista uistinu sjajna, čak i više od toga, da će biti iznad razine očekivanog i prosječnog na ovim prostorima. U prvom redu gost iz Italije Paolo Rumetz kojeg je riječka publika već upoznala. Potom izvrsni Olga Kaminska, Ivica Čikeš, Voljen Grbac i Anđelka Rušin. Izdvojila bih i Kristinu Kolar, po mom mišljenju, veliku riječku nadu.

Zboru će mnogo pomoći redatelj, koji je sjajno napravio zborske scene, na način da doživljaj bude cjelovit.

  Kakve ste glumačke zahtjeve postavili pred izvođače?

Prohić: Izuzetno teške. Nisam ih tretirao samo kao glumce, nego kao suvremene izvođače. Inače, operna gluma je imala brehtijanski odmak još puno prije Brechta: instrument je organski, ali bez obzira što je vezan uz tijelo, interpretativno se tretira kao da je izvantjelesni. Prema tome u operi se uloga doista donosi. Tražio sam beskrajnu ekspresivnost u emocijama i, s druge strane, beskrajnu suzdržanost jednog suvremenog izvođača, koji samim tim što je na sceni svjedoči i stoji iza toga što radi.

  Kakav "Nabucco", ukratko rečeno, upravo nastaje na riječkoj sceni?

Prohić: Mislim da će biti vrlo zanimljiv, da će biti posve nov, te scenski i glazbeno seriozno i temeljito promišljen, što je najvažnije za svaku predstavu.

Razgovarala Milena Jerneić