Podjela   Riječ dramaturginje   Foto galerija  

RAZGOVOR  S REDATELJEM

Jednom ste prigodom kazali da dobra režija počinje odabirom teksta i glumačkom podjelom. Budući da je „Poligraf“ bio vaš osobni izbor, možete li pojasniti razloge tom izboru? I koliko ovaj komad odgovara vašem nastojanju da stvarate „angažirane, istinite predstave, koje se tiču svakog od nas sada i ovdje“?
„Poligraf“, kojeg je Lepage nazvao metafizičkim krimićem, veoma je zanimljiva priča. Mislim da je to priča koja u sebi sadrži mnogo zanimljivih dramskih elemenata, među kojima i osobitost triler filmova: napetost, neizvjesnost. Napetost je ovdje jako potencirana jer se radi o potrazi za istinom, koja kada bude odložena, kada se njome manipulira ili kada je represivna, može biti jako opasna. Likovi su rastrzani u vremenu ove civilizacije, pa bih rekao da je ovo priča o reintergraciji pojedinca, o rastakanju njegove osobnosti. Junaci se jako opiru gubitku identiteta, koji se unatoč tomu sve više raslojava. To je mikroplan ove drame.
Makroplan je zapravo replika u komadu koja kaže: „Povijest se piše krvlju“, i u kojoj je svaki čin ubojstva nazvan političkim činom. Pa makar se radilo o sasvim maloj, običnoj, anonimnoj osobi. A upravo smo mi bili svjedocima da je na ovim prostorima mnogo ljudi ubijeno, ljudi koji su pretvoreni u statističke brojeve, u neka godišta. A poslije svakoga je čovjeka kojeg više nema, nestao jedan mali kozmos.

Može li se rastakanje identiteta, o kojem govorite, dovesti u vezu s procesom globalizacije? I postoje li, i nakon pada Berlinskog zida,  u globalnom selu, zidovi koji priječe prolaz u „pogrešnom“ smjeru?
Globalizacija je pokazala neke aspekte koji su donijeli progres. Međutim, s druge strane, pokazala je mnoge negativnosti. U prvom redu ulazak i zadiranje multinacionalnih financijskih korporacija ili moćnika u svakovrsni identitet, pa čak i na posve osobnom privatnom planu.
Globalizacijom nisu nestali oni zidovi koji su mnogo opasniji od fizičkih zidova. To su mentalni zidovi, oni zidovi koji se podižu u našim glavama, u kojima još uvijek ima puno prepreka dijalogu. Mislim da danas prisustvujemo prekretnici u globalizaciji, u kojoj se sve više podižu zidovi između zapadne i istočne kulture, između kršćanstva i islama.

Svojom zadanom multimedijalnošću,  drama „Poligraf“ na nekoliko mjesta i nekoliko različitih načina dovodi u vezu kazališni i filmski medij. Tekst, između ostalog, ne prati kronologiju, protkan je flash-backovima i različitim perspektivama... Koje je to posebnosti iziskivalo u redateljskoj koncepciji i je li vam u tome pomoglo vaše filmsko iskustvo?
Mislim da je „Poligraf“ zanimljiv filmski predložak, po kojem je uostalom snimljen i film. I predstava ima filmsku dramaturgiju, pa smo i stilom igre i određenim scenskim rješenjima posve organski kombinirali druge medije: fotografiju i video. Trudili smo se da sve ono što je filmično dobije i svoj scenski ekvivalent te da sve ono što je scenično dobije filmski kôd. Trudili smo se napraviti simbiozu, predstavu najvećim dijelom kadriranu u krupnom planu i detalju. Budući se radi o komornom komadu i budući će i publika biti na pozornici, mislim da će jasno biti vidljiva redateljska intencija da se predstava promatra kroz detalj. Jer u detalju su uvijek skriveni najveći misteriji života.

Kakve to onda zadatke stavlja pred glumce?
Riječ je o vrlo kompleksnom tekstu koji znači težak glumački zadatak. Nema linearne dramaturgije ni psihološkog razvoja, već su likovi bačeni u situacije da egzistiraju u svojim ekstremnim stanjima. Glumci su, mislim, imali zadatak da filmskom logikom, u vremenskom i prostornom diskontinuitetu, budu dosljedni svojim karakterima. Ovakva predstava traži izniman angažman na planu koncentracije i tjelesno-jezične ekspresije.

Razgovarala Milena Jerneić