Podjela   Foto galerija  

KRITIKE

  Riječka publika vidjela je dvije stilski i sadržajno posve različite predstave, koje međutim povezuje sjajna muzička izvedba i dramski osmišljena igra, pa se već sada može reći da Kazalište ima dvije repertoarne uspješnice.
Pet protagonista Cavallerije donijeli su svoje likove s vrlo izraženim karakternim crtama, pa je tako Mirella Toić (Santuzza) vrhunac izvedbe imala u bolnom obraćanju Luciji (Voi lo sapete), kao i u očajnom traženju ljubavi upućenom voljenom čovjeku Turiddu, ascolta!. Anđelka Rušin (Mamma Lucia) u nevelikoj pjevačkoj ulozi, ostavila je dubok i upečatljiv dojam scenskom pojavom i mimikom, nametnuvši se kao lik koji nosimo u svijesti i nakon spuštanja zavjese. Kočoperni Alfio, u izvedbi Vitomira Marofa, ležeran u prvom izlasku, a prijeteći opasan u sukobu s Turidduom, doimao se doista kao osvetoljubivi južnjak vruće krvi, dok se Kristina Kolar svojom raskošnom pojavom i zavodljivom arijom Fior di giaggiolo, pokazala kao prava Lola. Turiddu, kojeg je pjevao Bruno Sebastian, bio je sirovi grubijan, bezobzirni pohotljivac...
Druga jednočinka - Gianni Schicchi - potpuno je promijenila raspoloženje večeri: i vizualno bilo je posve evidentno da ćemo prisustvovati ironičnoj igri oko nasljedstva, pri čemu su članovi ožalošćene obitelji već odjećom davali naslutiti karaktere svojih osobnosti.
Igrajući na kartu komike, redatelj Ozren Prohić imao je sjajne suradnike u pretežito mladom ansamblu predvođenom izvanrednim baritonom Carlom Morinijem, koji se pokazao i sjajnim komičarom, pokretljivim kako u zapjevu tako i u pokretu. Ljubavni par interpretirali su Sergej Kiselev i Ingrid Jambriško, ona je u ariji Laurette sjajno donijela naivnost, ali i prepredenost djevojke koja se umiljava ocu. Nasljednike prvog reda, s mnogo smisla za komiku igrali su Anđelka Rušin i Dinko Lupi, dok su scensku sliku i razigranost upotpunjavali ostali članovi "tugujuće" obitelji - Nera Gojanović, Siniša Hapač, Davor Lešić, Andreja Kovačić i Berislav Puškarić. U manjim ulogama doktora i notara nastupio je uvijek scenski raspoložen Bojan Šober, dok su njegovi pratioci bili Saša Matovina i Slavko Sekulić. Dječačića Gherardina, koji je apsolutno osvojio gledalište, tumačio je Carlo Stefanutti.
Na kraju treba reći da upravo imponira s koliko je žara čitav ansambl pristupio vrlo zahtjevnoj igri, ne posustajući u paklenom tempu do samoga kraja. Priznanje na tomu odala im je i riječka publika, koja davno nije toliko uživala u jednoj opernoj večeri.

Svjetlana Hribar: Publika uživala u zahtjevnoj igri cijelog ansambla, Novi list, 16. travnja 2002.

   Još u mekanim inicijacijskim taktovima preludija Cavallerije moglo se naslutiti kako će orkestar te večeri biti vidljivo raspoložen. Za njegovu uigranost zaslužna je mlada dirigentica Nada Matošević, maestra koja usprkos svojoj mladosti bilježi i zavidne europske rezultate. Njezina je manualna tehnika pročišćena od suvišnih pokreta, a izraženi osjećaj za duh verističke glazbe pomogao joj je da iz ansambla izvuče maksimum.
Domaća primadona Mirella Toić zasjala je u punom sjaju. Anđelka Rušin bila je sasvim predana svojoj ulozi. Kristina Kolar, osim glasom, plijeni i držanjem, a Vitomir Marof pjevački i glumački potvrđuje svoju iznimnu kvalitetu.
Stari prevarant, Gianni Schicchi, svog je tumača dobio u talijanskom baritonu Carlu Moriniju. Dojmljiv pjevač i izvanredan glumac povukao je za sobom sve kolege na sceni. Posebno je bio uspješan iskusni Dinko Lupi, a Ingrid Jambriško legitimirala se lijepom bojom svog soprana i osjećajem za frazu. Ostatak ansambla bio je točan u povjerenim zadacima.
Efektu izvedbe pridonijeli su i kostimi Irene Sušac, ali i scenografija Andree Staniscija, odnosno svjetlo Zorana Mihanovića.
Sudeći po kvaliteti ansambla, čini se kako je riječka Opera trenutačno vodeća u zemlji.

Siniša Vuković: Spoj (ne)spojivog, Slobodna Dalmacija, 16. travnja 2002.

   Jednu od najljepših verističkih opera, Mascagnijevu Cavalleriju rusticanu, redatelj Ozren Prohić postavio je kao radnju prepunu emocija. Ljubav, mržnja, strast, nježnost, ali i surovost, izmjenjuju se takvom žestinom da gledatelju ne ostavlja ni trenutak predaha.
Mirella Toić u ulozi Santuzze, gost iz Italije Bruno Sebastian kao Turiddu, Anđelka Rušin s likom Lucije, Vitomir Marof interpretirajući Alfija te mlada nada Kristina Kolar kao Lola uvjerljivo su oživjeli Prohićevu viziju verističkog stapanja glazbe i igre. U simfonijskom intermezzu iskazala se lirskim senzibilitetom dirigentica Nada Matošević koja je sjajno s orkestrom prezentirala taj dio kao zatišje uoči tragičnog raspleta.
U drugoj premijernoj predstavi, Gianniju Schicchiju, Prohić je također odstupio od uobičajenog scenskog viđenja. Pošao je od činjenice da se radi o operi cijelog ansambla. Prohić ucrtava iznimni Puccinijev humor u svakom opernom liku: nervoznoj staroj Ziti - Anđelke Rušin, Simoneu koji s mukom čuva svoje dostojanstvo nekadašnjeg gradonačelnika u liku Dinka Lupija, ili pohlepnoj ženi Nelli Andreje Kovačić, te La Ciesci talentirane Nere Gojanović ili pak dobronamjernom Rinucciju kojeg je interpretirao Sergej Kiselev, odnosno lijepoj i dragoj Lauretti Ingrid Jambriško.
Dirigentica Nada Matošević vodila je orkestar u širokom dijapazonu – u postizanju najsuptilnijih finesa u dočaravanju ugođaja, u odličnom vođenju pjevačkih dionica uz ponešto naglašeniji osjećaj za scensku dramatiku. Stoga možemo zaključiti da je premijera riječke operne kuće protekla u uvjerljivoj i sjajnoj nadmoći redatelja i dirigentice.

Ratko Čangalović: Premijeru obilježili redatelj i dirigentica, Jutarnji list, 16. travnja 2002.

   Orkestrom riječke Opere ravnala je Nada Matošević, koja je i ovom predstavom potvrdila ugled dirigenta mlađe generacije, ali već sasvim spremna na velike izazove.
Protagonisti Cavallerije rusticane u režiji Ozrena Prohića ljudi su od krvi i mesa, oni piju vino, puše na sceni, umivaju se i presvlače, vole i mrze, proklinju i pate. U sjajnoj glazbenoj izvedbi pod vodstvom Nade Matošević, ova je Cavalleria pun repertoarni pogodak!
Dug aplauz kojim je riječka publika ispratila dvije jednočinke na koje smo dugo čekali nije bio ni najmanje kurtoazan. Konačno Rijeka ponovno ima repertoarnu predstavu kojoj će se radovati svaki poklonik opere.

Svjetlana Hribar: Draž je u suprotnosti, Vijenac, 18. travnja 2002.