 |
“Nevjerojatan je prostor Mediteran. Toliko je tamo vibrantnosti, pa onog odlaženja iz krajnosti u krajnost ... Na Mediteranu se uvijek pretjeruje. Prvi sam ja sklon pretjerivanju. I kako da ne pretjerujem kada sam odrastao u podneblju u kojem sam za pola sata mogao stići do mora, i to do otvorenog mora, a za sat biti na Lovćenu. To je slika koju pokupite još u startu. Taj Mediteran... Malo je, dakle, reći da je to uzbudljiv kraj. Uzalud ste prošli kroz život ako dušu niste nahranili, ako dio radosti i bola, a gotovo je to svejedno, niste u sebi zadržali i pretvorili u makar jednu boru, u jednu sijedu vlas. Govorim naravno o unutrašnjoj ljepoti Mediterana. Pitate me za žurbu. Meni su usta razjapljena da što više od života uzmem. Prvo su govorili: ako ne poludi, bit će nešto od njega, a poslije: ako ne izgori, bit će nešto od njega. Niti sam poludio, niti izgorio. Sve sam mirniji, a sve više gorim.”
Tako u ulomku jednog dugog razgovora o Mediteranu govori njegov veliki zaljubljenik Jagoš Marković, koji nakon režija Kate Kapuralice, Komedije zabune, Decamerona, Lukrecije iliti Ždere, Doma Bernarde Albe te Skupa (s kojim je na Festivalu malih scena nedavno oduševio riječku publiku suvremenim čitanjem hrvatske baštine i pokupio sve nagrade), dolazi k nama još jednom istražiti nepresušne mediteranske teme. No, upitan o Filumeni Marturano, koju će režirati prema prijevodu Danijela Načinovića, odgovara: “ Neću govoriti o predstavi, jer to predstava mora sama učiniti. Teatar je čulna stvar i neću ga stavljati u riječi. Iskreno govoreći, ne bih baš ni mogao.”
Redatelj Jagoš Marković |