Krleža danas     Podjela     Foto galerija    Izbor iz kritika

BRANKO BREZOVEC, autor predstave

NE MISLIM DA PREDSTAVOM MOŽEMO PROMIJENITI SVIJET,

ALI JE BITNO DA SUDJELUJEMO U STVARANJU  POTRESA U SUSTAVU NAVIKA

ZAŠTO „GLEMBAJEVE“ IGRATI DANAS?

Na to je pitanje lako odgovoriti, jer živimo u jednom svijetu koji naprosto priziva Glembajeve. Danas se zapravo po prvi put u punoj snazi suočavamo s fenomenom glembajevštine. U odnosu na visoku buržoaziju koja se danas nasilno stvara u Hrvatskoj, Glembajevi predstavljaju svojevrsni kontrapunkt. Naime, oni su predstavnici jedne neusporedivo kultiviranije buržoazije koja se, barem tako Krleža sugerira, bavila umjetnošću i filozofijom, koja je znala sjediti u salonu esejizirati i ekstemporirati, a ne kao ova današnja stalno pričati o sebi samoj, proizvodnji i reprodukciji kapitala.  Krleža je nagovijestio, da smo u ono vrijeme uistinu imali takvu kapitalističku klasu mi bi sada imali mnogo sretnije društvo.

Ovi, u isto vrijeme, zli i sentimentalni, da parafraziramo Dostojevskog, Glembajevi su tako nostalgični virtualni rezervat u topografiji današnjeg divljeg kapitalizma u kojem s jezom živimo, a sve što je kod Glembajevih mračno i opsceno, naravno, vrijedi i za ove današnje njihove karikature. Od kapitala i kapitalizma očito se ne može pobjeći, makar naša predstava otvara određenu mogućnost izlaza i postavlja pitanje loma kapitalizma. Krležin je tekst vrlo mračan i zapravo nema nijednog pozitivnog lika. Leone u tome nije izdvojen, a čak su i sporedne figure proletarijata krajnje negativne. Možda je paradoksalno, ali čini mi se da je jedina osoba koja ima određenu uporišnu moralnu točku Silberbrandt, kojega obično prikazuju kao Tartuffea - prijetvornu osobu koja pod svojom svećeničkom odorom krije seksualnu požudu i uništava glembajevsku obitelj, a koja u krepanim interpretacijama služi u potcrtavanju tobožnje Krležine kritike Kaptola i obračuna s klerom. Premda nisam klerik koji vjeruje da crkva može spasiti svijet, čini mi se da Silberbrandt, ako se konzekventno pročita,  nudi određeni metafizički prijevoj spasa.

Svijet u kojem je sve mutno u nama nameće pitanje: kako iz tog mutnog van? U tom smislu lik Angelike koja donosi spas kod nas se umnožava. Svi ti umnoženi ženski likovi Angelike mogu biti figure spasa. Leone kao da cijelo vrijeme radi na jednadžbi spasa, a taj spas jedna Angelika nudi preko crkve, druga preko proleterskog suosjećanja, treća je majka, a tu je i Ofelija, djevica, figura beskonačne ljudske erotičke čežnje. Ali spasa nema. Zar doista? Tu pokušavamo s jednom zanimljivom dramaturškom pretumbacijom, ali to zasad ne bih htio otkrivati.

PROVOKACIJE

„Gospoda Glembajevi“,  zasigurno će izazvati razne vrste provokacija. Prva od njih sama je činjenica što je Severini kao estradnoj zvijezdi uopće dopušteno ući u jedan tako ozbiljan prostor koji nudi Krležina drama. Na to je prva negativno reagirala akademska zajednica, ali čini se da se ona sada počinje sramiti svojih prvobitnih rogobatnih reakcija. Druga je provokacija što se u predstavi pjeva, pa su neki pomislili da će to biti mjuzikl. Premda se u našoj predstavi cijelo vrijeme pjeva, to ipak neće biti mjuzikl. Za one koji dobro poznaju Krležin predložak, svojevrsnu provokaciju predstavljat će i pokušaj da se ovom predstavom ukine distinkcija između takozvane Krležine kvantitativne i kvalitativne dramaturgije.
Obično se „Glembajeve“ režira tako da ljudi sjede u salonu, puše cigare, piju viski ili konjak i nešto pričaju, a onda se dogodi melodramatski sukob oko Castellice. Naše uprizorenje neće biti takvo, nego će biti mnogo bliže dinamici „Michelangela Buonarrotija“, „Maskerati“ i „Kristoforu Kolumbu“, dakle Krležinoj kvantitativnoj - uspjenjenoj i anarhičnoj dramatrurgiji. Pretpostavljam da taj odmak od uredne salonske dramaturgije neće proći nezapaženo.
U našim „Glembajevima“ sudjeluje više od sedamdeset ljudi, a umjesto salonskog prostora otvorio nam se gotovo metafizički prostor – kozmos koji nudi bijeg iz socijalnih mikrokomplikacija. Tako veliki format predstave i njena glazba  zasigurno će proizvesti određeni šok. S našim „Glembajevima“ pokušat ćemo dokazati da oni nisu provincijski izvod nordijske dramaturgije, nego nastavak  jezičnog i ikoničkog orgijanja iz razdoblja kad je Krleža bio mlad. Obično se smatra da se s tom dramom, koju se čita kao salonski komad, Krleža opametio i prestao biti mladenački razbarušen, a meni se čini da to kod njega nikad nije bio slučaj. Naime, za hrvatsku je kulturu paradigmatično da su njeni umjetnici uvijek u početku bili agresivni i progresivni, a onda je u drugom dijelu života nastupilo pokajanje. I hrvatski teatar, gledate li, recimo, Parov redateljski opus  sav je u nekakvom pokajanju. Redatelju koji ne želi pristati na sustav pokajanja ovaj Krležin tekst otvara veliki prostor. Svi koji radimo na ovoj predstavi, izbjegavamo pokajanje, ali mislim da možemo ići i dalje.  

GLAZBENA DRAMA

Predstava je zamišljena hibridno. Kao ozbiljna predstava usmjerena je na temelje ljudske egzistencije, s mnogo buke i bijesa, možda je bliža operi nego mjuziklu, a nije ni opera jer ne pjevaju operni pjevači nego glumci, a opet jest opera jer je orkestracija toliko vagnerijanski bogata, gusta i samosvojna. Predstava ne nastaje iz glazbe Marjana Neќaka, nego smo se od početka zajedno dogovarali. Krenuli smo od toga da bi tu trebalo zaigrati na veliki raspon ljudske duševnosti i tako se nametnula glazba. Za razliku od rada na djelima opernih skladatelja koji više nisu živi i gdje je teško nešto mijenjati, mi imamo kongenijalnog skladatelja koji je direktno u procesu stvaranja predstave. Ovdje nema hijerarhijske strukture kao u operi, u kojoj je na prvom mjestu autor, na drugom dirigent, a tek na trećem redatelj. Naša predstava rezultat je zajedničkog rada i u njoj ravnopravnu ulogu imaju autor, dirigent i redatelj.
U Rijeci postoji prava energija, imam glumce s kojima želim raditi. Dnevno radimo više od sedam sati, probe traju više od dva mjeseca, ali imamo puno energije i to je bitno. 

SEVERINA  VUČKOVIĆ

Uvijek ponavljam da je Severina jedina osoba koja s estrade bježi u dramski teatar, koji joj ne može dati neku posebnu slavu i ugled jer sve to već ima. Severina je hrvatska rijetkost, vertikala i horizontala, jer sve naše dramske glumice u punini svoje sramote, bježe iz ozbiljnog dramskog prostora u estradu. To je činjenica. Ne znam nijednu našu glumicu koja bi iz svog uvjerenja rekla da ne želi glumiti u sapunicama i ne želi biti zvijezda. Severina svoj glumački posao radi s dužnim poštovanjem i u izuzetnoj koncentraciji. Ona, možda i previše, poštuje kazališni prostor, ne želi ga ugroziti, promijeniti ili prilagoditi svom metabolizmu. Kad je riječ o barunici Castelli, taj Krležin lik ima veze sa Severininim životom. Tako smo dobili svojevrsni ready made, jer Severina gotovo da i ne mora govoriti Krležine rečenice, nego samo pričati svoj život. Ali to bi dalo površne učinke. No kad ona tako otvoreno progovara o sebi govoreći Krležu, to vas mora dirnuti i morate takvoj odluci skinuti kapu. Scenski otvoriti svoj život našoj gledateljskoj nezajažljivosti, idi, molim te – rekao bi Leone. Osim toga, dodatnu će zavist izazvati skromno otkriće da je ona glumački izuzetno talentirana i da razumije po dubini svaku moju nemuštu redateljsku sugestiju. Ne mislim da predstavom možemo promijeniti svijet, ali je bitno da sudjelujemo u stvaranju jednog  potresa u sustavu navika.