Podjela    Foto galerija

Riječ redatelja

POŽUDA KAO POKRETAČKA SNAGA

„Othello“, kao i svi Shakespearovi tekstovi, ima tri razine, tri polja: polje ljubavi, polje vjere i polje rata. Riječ je o onim osnovnim poljima koja čine dobro, ne samo kazališno, umjetničko djelo.

Govoreći o „Othellu“, rekao bih da je požuda pokretačka snaga u komadu. Zbog pomalo površnog čitanja dogodilo se da su ga interpretirali na mnogo načina: kao komediju, psihološku dramu, tragediju, a poslužio je i kao libreto. U tom je Verdijevom „Othellu“ izbačen prvi dio, koji je u našoj predstavi ključ za ono kako požuda stvara krajnosti u odnosima, odnosno kako se neostvarena požuda realizira u tragičan kraj. Činjenica da je „Othello“ ušao u gotovo sve žanrove ove civilizacije znači da su stvari na početku bile, na neki način,  postavljene u bipolarni sistem: zlo i dobro, a ta je polarizacija sistema omogućila nastanak uspješnog opernog libreta. Međutim, na taj se način „Othella“ zapravo čitalo kao bajku, što je, u teatarskom smislu, rezultiralo pojednostavljivanjem.

Ali u kazalištu, onako kako mi trenutno radimo, osnovna je opozicija: tama-svjetlo, rat-mir, civiliziranost-animalnost. A polazna točka teksta nam je sasvim ljudski problem svih likova.

Zlo nije već uspostavljeno kao zlo koje ulazi kao deus ex machina i sve uništava, što inače pokriva identifikaciju Jaga. Kod nas je početna točka prevareni ljubavnik, čovjek koji izgubi ljubavnog partnera, bilo muškog ili ženskog, svejedno, i kreće iz pozicije koja je više irealna. Naime, prevareni ljubavnici  ulaze u određenu patologiju gdje je njihova fantazmagorija stvarnija priča od onoga što se u realnosti događa. Tako ova situacija cijelu civilizaciju odvodi u paranoidni krug koji pak dovodi do ekstrema u emociji, do ljubomore, do zavisti...

U tekstu je naglašena ljubav koja je u današnjem svijetu nešto iza naših maski, iza maski naših ličnosti. U nama negdje postoji čovjek, ali je toliko sakriven da ukoliko želi biti u ljubavi ispunjen, treba odbaciti sve ono što ga pokriva, skriva, balzamira...

Čini mi se da je priča o „Othellu“ više od političke drame ili drame o rasizmu, to je velika intimna drama jedne ličnosti, generala Othella. On kroz materiju žene, koju ne savladava kao sve ono što je savladavao u svom karijerizmu, dolazi do točke kada treba introspekcijski ulaziti u sebe da bi odbacio sve ono što ga čini civilizacijskom personom u odnosu prema svijetu i tek tada došao do djeteta u sebi, do onog najčišćeg, do one vode pomoću koje bi shvatio što znači ta ljubav. A to ga tjera u krajnosti. Treba, zapravo, odbaciti ono što mu je sistem komunikacije sa svijetom nanio na nesvjesnoj razini. Trenutak kada upoznaje ženski princip - tajanstven i nesavladiv, kojeg treba njegovati i čuvati, a ne pokušavati njime ovladati - za njega je zamka. Ali ta zamka otvara čistoću i svjetlost: ulazak u najveću dubinu tame da bi iz nje iznio prometejsko svjetlo.

Mislim da se u današnjem svijetu teško još može pronaći ljubav u smislu potpune bezuvjetne predaje, a koja je, ustvari, stalno u sistemu realizacije kroz muški princip, previše opterećen i previše kastriran da bi to mogao učiniti. Žene su čiste u svom stalnom čekanju. A to je i današnja situacija. Kod muškarca je potencija vrlo velika, ali moć vrlo mala. Na drugoj je razini žena s ogromnom požudom i kao civilizacijski princip u koji projekcija muškarca više ne može prodrijeti. Riječ je o suvremenom problemu. Ljubav je nešto od čega odustajemo, čega se bojimo, što je preblizu. Ono što nam je danas preblizu upravo zbog toga postaje daleko. To nas odvodi k nemogućnosti komunikacije i duhovnog dijaloga, od kojeg je najlakše pobjeći.