Rođen je 1957. u Wroclavu, gdje je živio do odlaska na studij teatrologije na Jagiellonskom sveučilištu u Krakowu. Studij, tijekom kojeg dolazi u kontakt s vodećim poljskim redateljima i glumcima, te s kazališnim strujanjima suvremenog europskoga avangardnog teatra, završava 1981. godine. Te godine državni prevrat generala Jaruzelskog zatječe ga u Zapadnoj Njemačkoj, gdje i ostaje. U Kölnu upisuje studij teatrologije i povijesti umjetnosti. U Njemačkoj u početku radi kao redateljski i scenografski asistent u raznim kazalištima, a od 1986. do 1989. bio je stalni asistent režije, a poslije i kućni redatelj, u Wuppertaler Bühnen, kazalištu koje je proslavila Pina Bausch.

U Wuppertalu, jedna od njegovih prvih samostalnih predstava bila je scenska postava Theobaldt-Kiplingove „Knjige o džungli“, a 1990. dobio je poziv da „Knjigu o džungli“ postavi na scenu i u Zagrebačkom kazalištu mladih, i ta predstava još i danas vrijedi za jednu od ponajboljih predstava (i za djecu i za odrasle) tog kazališta, dok je za Kicu bila početak njegove kazališne ljubavi s hrvatskim glumištem. Nakon Wuppertala, uslijedili su pozivi u druge njemačke gradove (Staatstheater Karlsruhe, Stadttheater Bremerhaven, Stadttheater Koblenz, Staatstheater Mainz) a također u Sloveniju i Austriju. Na Salzburger Festspiele surađivao je s Peterom Steinom i Andrzejom Wajdom.

U Sloveniji, režirao je i u Mariboru, Celju, Novoj Gorici i Piranu, ali najviše u ljubljanskom SNG-u, gdje je na scenu postavio niz zapaženih predstava: Shakespeareovu „Oluju“, Čehovljev „Višnjik“, Von Horvathove „Priče iz Bečke šume“, Kafkin „Proces“, „Španjolski komad“ i „Bog masakra“ Yasmine Reza. Režirao je često i u Novoj Gorici, a na Piranskom ljetnom festivalu na scenu je postavio „Zločin i kaznu“ F. M. Dostojevskoga i „Igru ljubavi i slučaja“ P. Marivauxa.

Za režiju Kafkine „Amerike“ u mariborskom SNG-u dobio je nagradu za režiju na Borštnikovim srečanjima, kao i za režiju „Ukroćene goropadnice“ u celjskom SLG-u i „Sna Ivanjske noći“ Primorskog narodnog gledališča iz Nove Gorice, a na istom festivalu Calderonov „Život je san“ ljubljanskog SNG-a i „Ukroćena goropadnica“ kazališta iz Celja u Kicinoj režiji, dobili su nagradu za najbolju predstavu u cjelini.

U Beču, u Theater in der Josefstadt režirao je, kontinuirano, nekoliko predstava, među ostalim, Grillparzerovu „Sapfo“, „Liliom“ F. Molnara, „Opasne veze“ Christophera Hamptona.

U Mainzu je postavio na scenu Calderonovu „Kćer zraka“, Goldonijeva „Slugu dvaju gospodara“, „Četvrtu sestru“ J. Glowackoga, te dramatizaciju „Čarobnog brijega“ Thomasa Manna…

U Hrvatskoj je Kica, nakon „Knjige o džungli“ režirao još nekoliko predstava. U ZKM-u „Tri mušketira“ A. Dumasa, Shakespeareov „San ljetne noći“, „Skakavce“ Biljane Srbljanović i „Krijesnice“ Tene Štivičić, a u privatnoj produkciji, i uspješnicu „Zeko Zajec“, C. Serrault. U zagrabačkoj Komediji režirao je Shakespeareova „Na Tri kralja“, a u zagrebačkom HNK-u, Goldonijevu „Trilogiju o ljetovanju“, a u DK Gavella dramu Tennesseeja Williamsa „Orfej silazi“.

U riječkom HNK-u Ivana pl. Zajca na scenu je postavio „Raspru“ P. Marivauxa, a na Dubrovačkim ljetnim igrama Shakespeareovog „Julija Cezara„ i Kleistovog „Amfitriona“.

Na 51. splitskom ljetu „Noći iguane“ Tennesseeja Williamsa, a predstava je dobila Nagradu hrvatskog glumišta 2005.

Osim „Noći iguane“, još su dvije njegove predstave dobile Nagradu hrvatskog glumišta, „Tri mušketira“ ZKM-a 1995. i „Amfitrion“ s Dubrovačkih ljetnih igara 2003., dok je Komedijina predstava „Na Tri kralja“ dobila nagradu za najbolju predstavu na Danima satire 1999.