Podjela   Foto galerija

KRITIKE

U poslu u kojem su svi dali sve od sebe jednostavno je neukusno prigovarati. Janežič je cijeloj kazališnoj riječkoj mašini suprotstavio Mozartov glazbeni genij, glazbene i plesne teme prepleće s dramskim komornim situacijama, groteskno pojačava dojam tražeći razglobljenu glumu...

Redatelj je Žarku Radiću otvorio velik prostor zahtijevajući od njega psihološki uravnoteženu i jednostavnu igru. Kao Amadeus Alen Liverić je pokazao dovoljnu dozu ludosti i zaigranosti, a Daria Lorenzi vrlo je originalno obranila svoju Constanzu dovevši je na rub groteske. U tom glumačkom nijansiranju Damir Orlić je kao Josip II. uspješno odigrao gotovo klaunsku simboličku masku vlasti. Pamtit ćemo baletne, osobito krhke solo dionice, koje je oblikovao Dinko Bogdanić, pamtit ćemo prodorne i iznenadne bljeskove orkestra, zbora i solista HNK, pamtit ćemo izvrsnu redateljevu scenografiju, odlične kostime Lea Kulaša, tihu tamu i svjetlost Zorana Mihanovića... Pamtit ćemo dugo ovu hrabru, modernu i skladnu predstavu.

Želimir Ciglar:  "Sve se mijenja kad dođe Mozart" ("Večernji list", 19. ožujka 2006.)

U nas, zapravo, i nema redatelja, osobito mlađih, koji bi mogli u samo pet tjedana napraviti ovakvu predstavu…

Dio scenskog zbivanja je uživo izvođena Mozartova glazba, a metaforički sloj zbivanja nose i balerine. Mozartova glazba nije, međutim, nikakva ilustracija nego upravo dio zbivanja, a balerine ne iritiraju titrajući u drugom planu. Antonija Salierija, kojeg je Shaffer zamislio kao arhetipskog Mozartova protivnika, političara u umjetnosti, sivog dvorskog kompozitora, mediokriteta, jako koncentrirano igra Žarko Radić. Nije mu lako jer Salieri je nategnuta figura, lik poput Fausta, i teško je u njemu pronaći jasnu motivaciju.

Velik doprinos predstavi dala je glazbena dramaturginja Isidora Žebeljan. Kad se susretnu Salieri i Mozart prvi put kod cara Josipa II., ponor koji zjapi između njih otkriva isključivo glazba. Salierijeva "stvarčica" doima se uistinu trapavom u odnosu na Mozartovu hitru improvizaciju na tu jadnu frazu, nešto kao "Bratec Martin" u usporedbi s "Odom radosti"…

Daria Lorenci igra Constanze, Mozartovu suprugu, grubo realistički, vrlo hrabro i na kraju uspjelo. Valja još reći da je Janežič demonstrirao vrhunsko umijeće funkcionalnog mizanscena. Predstava se odvija u šest planova u horizontali te četiri u vertikali.

Tomislav Čadež: "Shafferov 'Amadeus' kao rock zvijezda" ("Jutarnji list", 19. ožujka 2006.)

Za razliku od filmskog Mozarta Toma Hulcea, koji je velikog skladatelja sveo na običnu ludu koja se iritantno smije, Liverićev Amadeus nije toliko jednodimenzionalan, nego se svojom interpretacijom više približio pravoj prirodi Mozarta, koji je s jedne strane doista bio pravi boem, dok je s druge strane bio svjestan svoje genijalnosti koja je u mediokritetskom okruženju morala izazivati zavist. Za ulogu divlje i pomalo luckaste Constanze Mozart izvrsno je odabrana Daria Lorenci, koja je po karakteru bila vrlo slična svome suprugu. Jednu od najboljih uloga u predstavi ostvario je Damir Orlić u ulozi cara Josipa II. Karikaturalnost ovoga lika koja je već naznačena u Formanovu filmu, Janežič je uobličio u grotesknu figuru koja sjedi na uvećanom tronu i ponaša se poput priglupe marionete uvijek istih pokreta. Svojom duhovitom interpretacijom Orlić je na upečatljiv način utjelovio Vlast koja unatoč svom neznanju i gluposti određuje umjetničke kriterije i granice nečije kreativnosti, a što je najgore i financijsku potporu umjetnicima. U tom smislu lik glupavoga cara aktualan je i u današnje vrijeme, kao uostalom i dvojbe koje muče Mozarta i Salierija.

U ulozi Mozartova autoritarna oca Leopolda pojavljuje se Zdenko Botić, Salierijevu jedva "vidljivu" ženu odigrala je Ana Kvrgić, a manje uloge donosioca vijesti i glasina tumače Andreja Blagojević i Alex Đaković. U koncepciju predstave sjajno se uklopio orkestar koji pod ravnanjem Nade Matošević izvodi ulomke iz Mozartovih djela ("Čarobna frula", "Otmica iz Seraja", "Figarov pir", "Don Giovanni", "Requiem"...), a nastupili su i solisti Opere Olga Kaminska, Ingrid Haller, Siniša Štork, Tomislav Lučić, Cvetan Pelčić i Dario Berčić. Baletne točke koreografirao je Dinko Bogdanić, a vizualnom dojmu predstave naročito su pridonijeli kostimi Lea Kulaša. Posebno treba istaknuti oblikovanje svjetla Zorana Mihanovića koji je postignuo zanimljive igre svjetla i sjene. U adaptaciji predloška Tomi Janežič i dramaturginja Magdalena Lupi iskoristili su elemente drame i scenarija Petera Shaffera, što je u konačnici rezultiralo predstavom koja se više naslanja na film nego na dramu, no to nipošto nije nedostatak. Iako će se nekim gledateljima tri i pol sata trajanja predstave možda učiniti predugačkim, radi se o predstavi koju se isplati odgledati do kraja jer svojom kvalitetom uistinu izlazi iz okvira hrvatske kazališne konfekcije.

Kim Cuculić: "Mozart od krvi i mesa" ("Novi list", 18. ožujka 2006.)