Pripovijest koja nam je poznata kao sadržaj glasovitog baleta “Orašar” proživjela je kroz vrijeme brojne izmjene. Hoffmanovu je izvornu priču najprije preuredio Dumas, a potom je njegovu verziju prilagodio Petipa. Glavna je junakinja u tim izmjenama mijenjala i ime i prezime, pa čak i mijenjala ime sa svojom omiljenom lutkom…Unatoč svim tim izmjenama i prilagodbama, prvotna je ideja ostala sačuvana - jedan bajkoviti san potiče prizore uzbudljiva dječjeg svijeta u kojemu lutke oživljavaju, životinje ratuju, slatkiši plešu, a igračka se pretvara u prekrasnog princa…I sve to, naravno, u blještavilu blagdanskog ozračja, ispod, oko i nedaleko od svjetlucava božićnog drvca.
Jednako tako, djeca su od Clarina vremena promijenila igračke, način zabave i komunikaciju s odraslima. Ono što je, međutim, ostalo sačuvano i nepromijenjeno jesu iskričava radost blagdana, uzbudljivi svijet igračaka, zavodljivost poklona i neodoljiva ljepota snova. Ono, dakle, što jednako i dalje veseli svu djecu i ono što u tim posebnim prigodama jednako budi davno zaspalu djecu u odraslima. Upravo to je razlog zašto nas “Orašar”, u pravilu u blagdansko vrijeme, jednako potiče na uživanje u igri i na bajkovite snove već desetljećima.
Nastao prije 119 godina, balet “Orašar” je strpljivo sačekao punih sedamdesetak godina vrijeme svoje velike popularnosti i svjetske slave.  Od tog trenutka, međutim, ne prestaje širom svijeta oduševljavati publike svih generacija koje ga u predbožićno vrijeme doživljavaju gotovo kao sastavni dio blagdanskih svečanosti i ukrasa.
Iako prepoznatljiv i gotovo isti, u svakom vremenu i na svakom mjestu “Orašar” ipak ima neke posebnosti koje o tom prostoru i tom vremenu ovise. 
Riječka postavka “Orašara”, tako, uvažava činjenicu da se od vremena nastanka ovoga baleta mijenjao i ples, i pokret, i odnos djece prema igračkama, igri i bajkama. Zbog toga su i popularni novi oblici kretanja, kakvi su parkour i capoeira, našli svoje mjesto u klasičnoj postavci ovoga baleta. Uvažavajući činjenicu da današnja djeca sukobe i borbe povezuju prije s igricama visoke tehnologije kakva je “Age of defence 4” negoli s napadima mišje vojske na odrede kositrenih vojnika, današnji riječki “Orašar” ipak ne zaboravlja koliko su kroz sve te promjene ostali isti svi oni koji bi, neovisno o godinama, bar ponekad željeli povjerovati kako igračke mogu oživjeti. Za njih je odabrano ovo novo buđenje velike plesne čarolije nakon dugog sna riječkoga klasičnog baleta. Za takav povratak velikog klasičnog baleta nije bila dostatna samo Drosselmeyerova magija u vrijeme predbožićnog veselja. Trebalo je tu i hrabrosti, i znanja, i, prije svega, puno naporna rada.
Sa svima koji nam se pridruže želimo zajedno razmišljati o nekim važnim pitanjima. Kad se Clara na kraju “Orašara” probudi, hoće li njezin san posve iščeznuti? Kamo odlaze snovi kad se probudimo? Je li to, uostalom, uopće bio san? Možemo li i budni nastaviti sanjati? Naše uvjerenje da možemo dalo nam je razlog i snagu za  ovu predstavu.

Darko Lukić