/razgovor s Ninom Mitrović/

U tvojim su dramskim tekstovima česti likovi upravo marginalci i obični ljudi s ruba egzistencije odnosno društva. Upravo o njima piše i Karakaš u svome Sjajnom mjestu za nesreću. Koliko su različiti, odnosno slični marginalci iz tvojih drama koje su locirane prije svega na hrvatski prostor i regije oko nje, s ovima iz Karakaševog romana o nimalo romantičnome Parizu?
Ono što određuje marginalce jest činjenica da su na dnu društva, bilo ono pariško ili hrvatsko. Naravno, jedan velegrad poput Pariza ili Londona čisto statistički nosi veći broj kombinacija i neobičnosti. I tu se krije snaga Karakaševih likova, ima ih mnoštvo i svi su različiti, a nerijetko toliko neobični da iznenađuju čitatelja. Moje mi je pak likove teško komentirati. U prvim sam tekstovima sukobljavala pojedinca sistemu, a sad me to nekako više ne zanima. Mislim da je najveći čovjekov sukob onaj koji se odvija unutar njega i mislim da je na čovjeku da se bori. Iz toga mogu zaključiti da ono što čini naše likove različitima jest različit pogled na svijet čovjeka koji ih kreira, dakle samog pisca. Ja vjerujem da čovjek može promijenti svoju sudbinu, Karakaševi junaci nemaju tu opciju, oni su na dnu i nikako ne mogu naći put u društvo, jedini izlaz koji imaju je bijeg.

Roman je pisan gotovo filmski, no što je tebi prije svega kao dramskome piscu a zatim i  dramaturgu bilo intrigantno u prijenosu priče iz romana u dramski tekst, odnosno kazališni medij? Što je različito u tvojoj dramatizaciji u odnosu na sam roman?
Roman me prije svega privukao kao čitatelja, a tek kasnije kao pisca. Osjećaj da su likovi živi, tu pred tobom, zaintrigirao me za rad na ovom projektu.
Različit je već medij sam po sebi, i pravila koja sa sobom nosi. Dijalog je manje-više sve što imaš kao dramski pisac. Kroz njega moraš prenijeti emociju, radnju, kontekst, a da to pritom ne djeluje kao da daješ informacije. S obzirom da je riječ o dramatizaciji, trudila sam se kroz dramski tekst maksimalno dočarati atmosferu i priču romana tako da su sve promjene, koje sam napravila, bile isključivo u svrhu stvoranja dramske akcije. Naime, glavni lik romana je antijunak, on ništa ne poduzima, pušta da mu se život događa i kao takav je s jedne strane izrazito zanimljiiv za čitanje, a s druge težak za dramatiziranje.

Koja ti je bila osnovna dramska linija, odnosno dramske linije koje si iz romana slijedila u svojoj scenskoj prilagodbi?
S obzirom da roman nema jednu glavnu liniju radnje, već se sastoji od niza epizoda, pokušala sam odabrati one ključne koje bi prezentirale roman tako da na sceni ne izgubi svoj smisao. U skladu s tim, odlučila sam se za liniju pljačke jer ona u sebi ima najviše akcije te na aferu s Anom i vezu s Hadami jer se kroz intimne odnose najbolje vidi kakav je čovjek, odnosno lik unutar drame. Uz to sam provukla liniju romana jer ipak je glavni lik pisac koji je u Pariz došao uspjeti.

U tvojoj dramatizaciji nema toliko društveno-političkih komentara koliko ih ima u romanu. Zašto?
Zato što je to jednostavno nemoguće izvesti, baš sve iz romana prenijeti u dramsku formu. Neke sam stvari morala žrtvovati, recimo cijela epizoda studija i puta u London nije ušla u dramatizaciju jer da je, cijela bi predstava trajala tri sata i otišla bi u previše različitih  smjerova. Uz to sam, zajedno s Daliborom, došla do zaključka da smanjimo količinu političkih elemenata kojih je više bilo u prvoj verziji dramatizacije. Ti elementi nisu vodili radnju naprijed, više su bili komentar situacije, a to na sceni ruši ritam.

Koje likove si, s obzirom na original, posebno dorađivala i nadopisivala?
Ženske. Roman ima jaku mušku energiju i smatrala sam da treba više istaknuti žene. Scena ima druga pravila, nedostatak žena na njoj bi jako došao do izražaja, odnosno nedostatak ženske snage. Zato sam Anu postavila kao puno snažniju ličnost nego što je u romanu, time se jača dramski potencijal. Jednako tako zahtjevna je bila Hadami jer je teško dočarati odnos u kojemu ona i glavni junak nemaju ništa zajedničko, a koji se ipak razvija i to u smjeru monotone rutine,  a da to u konačnici funkcionira na sceni i da nije karikaturalno.

Čini mi se da su tvoji i Karakaševi dijalozi u srži vrlo slični: kratki, britki i duhoviti. S obzirom na to, je li ti i koliko ti je bilo zahtjevno ući u Karakašev jezik odnosno dijalog i nadograditi ga?
I je. I nije. To što su Karakaševi dijalozi vrlo prirodni i naizgled jednostavni, a opet puno toga kažu, dakle izrazito su ekonomični, olakšalo mi je stvar. Ali ulaziti u tuđi dijalog koliko god se on na početku činio sličan tvome, itekako je teško. Posebno sam pazila da se ne vidi da je riječ o dva pisca već da dijalog djeluje prirodno i da nigdje ništa nije nakalemljeno jer u konačnici publika gleda jednu predstavu i ona mora djelovati jedinstveno.

Razgovarala: Magdalena Lupi Alvir