 Već 125 godina traje uzbudljiva priča, s mnoštvom slavnih epizoda, jednog od najljepših zdanja našega grada – zgrade riječkog kazališta. Njeno otvorenje 3. listopada 1885. godine svakako je jedan od važnijih i sjajnijih datuma gradske povijesti, s kojom se kasnije život kazališta nerijetko isprepletao i u mnogome dijelio istu sudbinu.
Izgrađeno i otvoreno u doba intenzivnog gospodarskog rasta, kazalište je ugošćivalo velike predstave, tek prije jedva koju godinu praizvedene talijanske opere, i glasovite umjetnike koje je obožavala tadašnja Europa. Spomenimo samo slavnog maestra Puccinija ili božanstvenu Sarah Bernhardt. Međutim, operna je riječka publika oduvijek najviše sklonosti pokazivala prema, i danas najizvođenijem autoru na riječkoj opernoj sceni, Giuseppeu Verdiju odnosno njegovim djelima. A upravo izvedbom njegove "Aide" i otvorena je, prije 125 godina, impozantna kazališna građevina u gradu na Rječini. Stoga smo odlučili sezonu u kojoj se navršava obljetnica započeti Verdijem, koncertom što smo ga nazvali "Gala Verdi".
A Verdiju ćemo se ponovno vratiti i tijekom sezone novim uprizorenjem njegove opere "Moć sudbine". Upravo nam se sudbina, ove sezone, nametnula kao ključna riječ, kao motiv, kao ono čime ćemo se, kroz brojna djela raznih autora iz različitih razdoblja, baviti a što nam nameće ovo naše vrijeme u kojem živimo. Baveći se individualnom i društvenom sudbinom, kroz sezonu koja je pred nama pitat ćemo se o tome koliko nam je kao pojedincu uopće dano, a koliko zadano vremenom i prostorom u kojem živimo. Koliko ono zemljopisno i vremensko određuje prizorište / poprište našeg vlastitog života, bilo na lokalnoj, bilo na globalnoj razini.
I možemo li se od društvenih lomova, nedaća i mijena zakloniti u čahure vlastitih života i prepustiti samo svojoj sudbinskoj igri.
Jesu li i koliko, primjerice, junaci Brechtove "Opere za tri groša" ili pak, s druge strane, Buñuelovog filma "Diskretni šarm buržoazije" bili određeni svojim socijalnim miljeom i dijelili sudbinu svoje socijalne zajednice, ili su im se možda trenutci osobne sreće i neočekivanog zadovoljstva te trenutci nadrealnog oživotvorenja osobnih strahova mogli dogoditi i mimo nje? I što nam likovi Daniila Harmsa, kroz svoje "besmislice", govore o vremenu u kojem je živio njihov autor, a što nam mogu reći o vremenu o kojem mi živimo?
Može li se priča o sudbini grada Rijeke ispričati kao priča o sudbini žene koja ispraća i čeka, kao što će nam je u svom autorskom projektu ispričati Anica Tomić i Jelena Kovačić?
Jesu li se pisci i filozofi s različitih krajeva svijeta, Ryûnosuke Akutagawa i Carlo Michelstaedter, nakon što su pomno i duboko sagledavali život, samovoljnom smrću samo prepustili neizbježnom tijeku vlastite sudbine ili su joj se tim činom pokušali oduprijeti, ipak je izbjeći?
Pitanja je puno. Ali, zadaća kazališta i jest, kao što je puno puta ponavljano, postavljati pitanja, a ne davati odgovore. Nastojat ćemo, i ove sezone, kroz stvarnosti svih umjetničkih djela što ćemo ih uprizoriti, sagledati i stvarnost svoga vremena. I to na način koji će vas, našu publiku, vjerujemo, potaknuti da o njima nastavite razmišljati i nakon što se zastor spusti, da ih ne zaboravite kao sinoćnju epizodu neke televizijske serije ili još jedan od mnoštva pesimističnih naslova iz jučerašnjih novina koje ste samo preletjeli pogledom.
Jer kazalište je najživlja i najizravnija, gotovo intimna, veza s jednom (vrlo složenom) umjetnošću, s jednom novom stvarnošću, kakva se u današnjoj riječkoj kazališnoj zgradi ostvaruje već 125 godina.
Nada Matošević Orešković,
intendantica HNK Ivana pl. Zajca
|