Jakov Gotovac
ERO S ONOGA SVIJETA
komična opera u tri čina
Libreto: M. Begović prema narodnoj pripovjetki 
   
Uloge:
                       
Marko, bogati seljak Ivica Čikeš / Siniša Štork 
Doma, njegova druga žena Nelli Manuilenko / Anđelka Rušin 
Đula, Markova kći iz prvog braka Valentina Fijačko / Vedrana Šimić / Olga Šober
Mića (Ero) Miljenko Đuran / Damir Fatović / Janez Lotrič
Sima, mlinar Mirko Čagljević / Robert Kolar
Momak Marko Fortunato
Čobanče Marijana Radić / Antonio Haller 
Solisti Baleta Leonid Antontsev, Oxana Brandiboura, Andrei Köteles, Irina Köteles, Dmitri Andrejčuk, Anka Popa 
  
Dirigent Ivo Lipanović
Redatelj Krešimir Dolenčić
 
Scenograf Dalibor Laginja
Prema kostimima Inge Kostničer obnovila Dženisa Pecotić
Koreografiju prema Margareti Froman i Sonji Kastl obnovila Ljiljana Gvozdenović
Oblikovatelj svjetla Deni Šesnić
Suradnik redatelja Sergej Kiselev
Korepetitori Ana Anconelli / Igor Vlajnić
Zbor uvježbao Igor Vlajnić               
Asistent dirigenta  Igor Vlajnić
Asistentica kostimografkinje Sandra Dekanić
 
Koncertni majstor Danijela Maras Mendiković
Inspicijentice Branka Kušen Kajdi, Vesna Marinac
Šaptačica Nina Simčić 
 
                             
Zbor i orkestar Opere i ansambl Baleta HNK Ivana pl. Zajca Rijeka
 
Premijera 3. listopada 2007.
 
Predstava s dvije stanke traje oko tri sata.
 
Od praizvedbe u Zagrebu 1935. godine Gotovčeva opera “Ero s onoga svijeta” počela je osvajati europske pozornice. Prije svega ovu operu karakterizira jedan od najboljih libreta ne samo u hrvatskoj opernoj produkciji, nego, kako je od brojnih stručnjaka ocijenjeno, radi se o jednom od najboljih, i to komičnih libreta slavenskoga svijeta.
Komičnosti pridonosi životnost likova Dalmatinske zagore o kojoj Begović piše beskrajno duhovito dok tu istu živost nadopunjuje i prati Gotovčeva glazba. U ovom djelu vidljiv je utjecaj verizma i melodike Mediterana, utjecaj narodnog melosa koji je u službi točne i duhovite karakterizacije likova i radnje te utjecaj i inovacija modernističkih shvaćanja glazbe. Glazbeni kolorit usustavljen u složene ritmičke forme podjednako podsjećaju na specifičan nacionalni prostor, no tretman glazbe, shvaćanje orkestracije te djelomični postupci citatnosti otkrivaju ovu operu kao iznimno djelo vremena u kojemu je nastala.