| PREMIJERA TREŠ BAJKE „LJEPOTICA I ZVIJER“ OVE SUBOTE, 6. PROSINCA U TEATRU FENICE |
| Riječka će izvedba „Ljepotice i zvijeri“ biti sve samo ne klasična, jer riječ je o treš bajci čiju režiju potpisuje proslavljeni slovenski redatelj Vito Taufer, a autorica je mlada „kafanska“ pjesnikinja, kako samu sebe naziva, Riječanka Jelena J-Zlo Tondini. U osuvremenjivanju te poznate priče uz treš songove J-Zlo poput „Bjuti“ ili „Lepojka i zverka“ pridonijet će i glazba poznatoga slovenskoga glazbenika DJ Jamirka kao i kostimografija Sandre Dekanić. Dodajmo, kako je najnovija riječka postava „Ljepotice i zvijeri“ i dekonstrukcija priče Jeanne-Marie Le Prince de Beaumont iz 18. stoljeća i Cocteauovog poznatog filmskog scenarija. |
U glavnim ulogama gledat ćemo proslavljenog glumca riječkog Kazališta Alena Liverića ( Zvijer) te mladu riječku glumicu Anastaziju Balaž Lečić (Ljepotica) koja je ostvarila zapažene uloge u predstavama riječkog HNK-a: „Nunsense“, „Ukroćena goropadnica“ i „Gospođica Julija“.
Njima će se na sceni pridružiti vrsni glumci Hrvatske drame Tanja Smoje (I. sestra), Damir Orlić (Brat), Jasmin Mekić (DJ Jameka), Žarko Radić (Otac), Dražen Mikulić (Odvjetnik) te gošća riječkog HNK-a Ana Vilenica. U predstavi sudjeluju i plesačice riječkog Dance Studija.
Dodajmo, kako je namijenjena djeci viših osnovnoškolskih razreda i odraslima.
Autorsku ekipu čine i dramaturginja Magdalena Lupi, scenograf Luka Umek, koreografi Rosana Hribar i Gregor Luštek te oblikovatelj svjetla Deni Šesnić. | | |
print  |
|
| EUROPSKE BALETNE TVIJEZDE U RIJEČKOM KAZALIŠTU |
Dvije zvijezde europskih baletnih pozornica, Bojana Nenadović Otrin, trenutno solistica ljubljanskoga SNG-a i Ronald Savković, višegodišnji prvak Berlinske opere nastupit će u ulogama Ane i Vronskoga u riječkoj premijernoj izvedbi Ščedrinova baleta „Ana Karenjina“ u petak, 12. prosinca 2008. godine u 19,30 sati. Režija i koreografija povjerena je proslavljenom Dinku Bogdaniću, koji je i ranije surađivao s ovim miljenicima europske publike.
Riječanin Ronald Savković baletni je prvak berlinske Državne opere, a čest je gost Kraljevskog baleta u Londonu. Uz to, bilježi i nastupe u New York City Balletu. Za njega kritika ističe kako je ne samo plesač odlične tehnike, zapanjujuće visokih skokova, mekih doskoka i elegantnih pokreta,već plesač koji pozornicom vlada kako baletnom vještinom tako i pojavom. |
 
U svojemu gustom rasporedu Ronald Savković pronašao je slobodan termin za nastup u riječkom teatru što posebno raduje budući da je upravo na početku svoje uspješne karijere plesao na riječkoj pozornici, gdje ga je zamijetio Tomaž Pandur što ga je odvelo u Maribor gdje je plesao pet godina. Strelovit uspon solista u Mariboru i prvaka u Zagrebu okrunjen je 1998. godine odlaskom, na poziv, u berlinsku Državnu operu. Nakon dvije godine postaje i baletnim prvakom toga proslavljenog teatra.
Bojana Nenadović Otrin od 2005. godine članica je solističkog ansambla SNG Opere i Baleta Ljubljana. Prvi umjetnički angažman dobila je u Deutschen Oper am Rhein, a jedno je vrijeme gostovala u Gaertnerplatz Theateru u Minhenu . Godine 1996. angažirana je u Ballet National de Marseille a sljedeće u Hamburg Balletu. Plesala je u koreografijama mnogih poznatih koreografa poput Heinza Spoerlia i Ronalda Petita. |
| print |
|
| HRVATSKA PRAIZVEDBA ŠČEDRINOVE „ANE KARENJINE“ U RIJEČKOM KAZALIŠTU |
| Hrvatska praizvedba baleta „Ana Karenjina“ Rodiona Ščedrina, pisanog za jednu od najvećih baletnih umjetnica 20.stoljeća Maju Pliseckaju, u koreografiji i režiji proslavljenog Dinka Bogdanića i pod vodstvom maestre Nade Matošević u riječkom HNK Ivana pl. Zajca bit će upriličena u petak, 12. prosinca 2008. godine u 19,30 sati. U glavnim ulogama Ane i Vronskog gledat ćemo europske baletne zvijezde Bojanu Nenadović Otrin i Ronalda Savkovića, kojem je ovo plesački povratak u rodni grad nakon što je svoje iznimno plesačko umijeće pokazao na gotovo svim najpoznatijim svjetskim baletnim pozornicama. „Svaki dan se budim i ne vjerujem da sam ovdje. Ježi mi se koža od uzbuđenja i mislim da ću na premijeri eksplodirati“, kazao je pun emocija na konferenciji za novinare Ronald Savković, prvak državne Opere u Berlinu već deset godina i stalni gost, među ostalim, New York City Baleta i milanske Scale. S druge strane, baletna zvijezda riječkog teatra Andrei Köteles istaknuo je kako je bilo naporno i više nego zahtjevno raditi na ovoj predstavi budući da se nakon više od 5 godina riječki baletni ansambl uhvatio u koštac s klasičnim baletom. „Nadam se kako nećemo iznevjeriti Dinka Bogdanića te da ćemo opravdati povjerenje koje nam je ukazao“, rekao je Köteles. | | |
Koreograf i redatelj Dinko Bogdanić iz višeslojnog Tolstojeva romana izvukao je na površinu priču o ljubavi koja spaja Anu i Vronskog, a koja pak Anu odvodi u smrt. To je baletna priča ispričana klasičnim i neoklasičnim rječnikom baletne tehnike, istaknuo je Dinko Bogdanić uputivši zahvalu intendantici Nadi Matošević i ravnatelju Baleta Staši Zurovcu na ukazanom povjerenju.
Maestra Nada Matošević istaknula je kako je riječ o vrlo zahtjevnoj partituri koja se danas sve više izvodi i izvan Rusije, posebice u Njemačkoj. To je neoklasična glazba gotovo ekspresionistička koja nije laka za uho ali je u svakom pogledu poticajna za plesače, rekla je Nada Matošević dodavši kako je zajedno ravnateljem Baleta Stašom Zurovcem prije tjedan dana u Italiji posjetila Rodiona Ščedrina i Maju Pliseckaju, koji su obećali dolazak na riječku izvedbu „Ane Karenjine“ u veljači 2009. godine kada će se ponovno naći na programu. |
| print |
|
| OPERA ZA DJECU „PČELICA MAJA“ NEĆE BITI IZVEDENA 19. PROSINCA 2008. |
Opera za djecu „Pčelica Maja“ Bruna Bjelinskog zbog objektivnih se okolnosti neće održati u, kako je ranije najavljeno, petak, 19. prosinca 2008. godine u 10 sati. Mole sve svi koji su kupili ulaznice za tu izvedbu da se jave na blagajnu Kazališta HNK Ivana pl. Zajca (Verdijeva 5a, tel.051/337-114) kako bi dobili povrat novca ili se odlučili za izvedbu dan ranije.
Radno vrijeme blagajne radnim je danom od 9,30 do 12,30 sati i jedan sat prije početka predstave te subotom od 9,30 do 12,30 sati.
Zahvaljujemo na razumijevanju. |
|
| print |
|
| TALIJANSKA DRAMA USPJEŠNO GOSTOVALA U CRNOJ GORI |
Talijanska drama HNK Ivana pl. Zajca na poziv Talijanskog veleposlanstva u Crnoj Gori i Zajednice Talijana Boke Kotorske uspješno je gostovala 9. prosinca 2008. godine u crnogorskoj Zajednici Talijana u Boki Kotorskoj. Ravnateljica Talijanske drame riječkog Kazališta Laura Marchig osmislila je bogat program pod nazivom „Goldoni i Talijanska drama, 60 godina ljubavi“ u kojem su uz nju sudjelovale glumice Rosanna Bubola i Myriam Monica. Uz tematsko predavanje o utjecaju Goldonijevog kazališta i venecijanske kulture s ove strane Jadranskog mora, izveden je i igrokaz s pjesmama.
Podsjetimo, ansambl Talijanske drame HNK Ivana pl. Zajca svoju je prvu predstavu Goldonijevu komediju „Il Burbero Benefico/Ćudljivi dobrotvor“izveo 23. studenoga 1946. godine.
U više od 60 godina kontinuiranog djelovanja, Talijanska je drame postavila na pozornicu više od 300 kazališnih komada. Uz to okrunjena je mnogim nagrada a broji i mnogobrojne uspjehe u zemlji i inozemstvu čemu se pridružuje i ovo gostovanje u Crnoj Gori. |
|
| print |
|
| ODUŠEVLJENJE I PETNAESTOMINUTNE OVACIJE ZA „ANU KARENJINU“ |
„Petnaestominutne ovacije ispratile su premijeru, odnosno prvi hrvatski postav neoklasičnog baleta “Ana Karenjina” Rodiona Ščedrina u sukladnoj koreografiji i režiji Dinka Bogdanića. Čini se da se tako riječka publika odužila lijepoj predstavi ...”
Riječi su to kojima Maja Stanetti u „Večernjem listu“ započinje tekst o hrvatskoj praizvedbi baleta „Ana Karenjina“, u kojem se, kao iznenađenje, u ulozi Karenjina pojavio Dinko Bogdanić.
I Svjetlana Hribar iz „Novog lista“ prenosi oduševljenje premijerne publike: „ Publika je više puta pozivala ansambl na poklon, skandirajući uz povike „Bravo!“, kako ansamblu tako i autorskom timu - scenografu Daliboru Laginji, kostimograftkinji Dženisi Pecotić i dizajneru svjetla Deniju Šesniću.“
„U naslovnoj se ulozi pojavila gošća, odlična Bojana Nenadović Otrin, članica ljubljanskog Baleta, tumačeći svoj lik lomljive žene – koja riskira zbog ljubavi prema Vronskom, ali i izaziva društvene konvencije, gubi sina, biva izdana – poetski, iznimno lakih i elastičnih pokreta. Sjajan joj je partner visokim skokovima i podrškom Ronald Savković, plesač međunarodne karijere koju je počeo upravo u Rijeci“, piše nadalje Maja Stanetti. |
Oduševljenje europskim plesačkim zvijezdama nije krilia niti kritičarka „Jutarnjeg lista“ Zrinka Radić koja piše:“ Plesom uprizoriti lik Ane Karenjine zahtjevan je (i glumački) zadatak, a prvakinja Ljubljanskoga baleta Bojana Nenadović Otrin, odradila ga je doista izvrsno. Tijekom cijeloga baleta, koncipiranoga u 12 scena, pokazala je lepezu najrazličitijih osjećaja, od nesretne, ali lojalne supruge, preko majke koja prema sinu gaji duboku ljubav i naklonost, pa do strastvene, hrabre ljubavnice i razočarane, izdane, izopćene žene, koja odabire smrt. Dvije su scene bile osobito upečatljive - izgledala je kao da doslovno umire iznutra dok joj muž oduzima dijete (Filip Viljušić), te u konačnoj sceni rastanka s grofom Vronskim. Bogdanić je njena nestalnog ljubavnika ponešto pacifizirao, a na sceni ga je strogo kontrolirano i zrelo uprizorio prvak Berlinskoga državnoga baleta, riječki dečko Ronald Savković“. „Gledali smo zrelog Ronalda Savkovića, u zenitu plesačke forme, plesača čudesnih skokova i beščujnih doskoka, svjedočeći zašto ga uspoređuju s legendarnim Nurejevim“, rečenica je Svjetlane Hribar iz „Novog lista“.
„Odlučnog, hladnog Karenjina, nemirnog u trenucima iščekivanja, ali bešćutnog na molbe nevjerne supruge, na premijeri je uprizorio Dinko Bogdanić, ostavivši tako i svoj plesni pečat na praizvedbi ...“ .
„...lik ukočenog, hladnog, prezrenog supruga, koji mora sačuvati ugled u društvu, Bogdanić kao da je osmislio za sebe, budući da ga je, više-manje neplanirano, vrlo nadahnuto osobno otplesao na premijernoj izvedbi... „ stoji u kritici Zrinke Radić.
I u „Vjesnikovoj“ kritici iz pera Mladena Mordeja Vučkovića pod naslovom „Odlično otplesana drama Ane i Vronskog“ praizvedba „Ane Karenjine“ ocijenjena je izvrsnom. U toj kritici, među ostalim stoji: „Nenametljiva scena Dalibora Laginje zajedno s galerijom lijepih kostima Dženise Pecotić stvarali su profinjen vizualni doživljaj. Scenograf koristi sugestivne video-projekcije, promjene su brze, predstava dinamična. Fascinantan je posljednji prizor Anina kraja pod vlakom.“ |
| print |
|
| ZAVRŠNI KONCERT KLASE NELLI MANUILENKO |
Velika hrvatska primadona Nelli Manuilenko, izvanredna profesorica solo pjevanja na Umjetničkoj akademiji Svečilišta u Splitu održava u Rijeci u sklopu glazbeno-scenske manifestacije „Zajčevi dani 2008.“ seminar iz solo pjevanja. Seminar je počeo u četvrtak, 11. prosinca a završit će u utorak, 16. prosinca i to koncertom u riječkoj Zajednici Talijana na kojemu će polaznici pokazati novousvojene pjevačke vještine.
Koncert počinje u 20 sati, a ulaznice u slobodnoj prodaji koštaju 50 kuna.
Tema seminara obuhvaća osnove vokalne tehnike, vokalne greške, njihove uzroke i ispravljanje. Polaznici seminara, njih 14, većinom su članovi zbora ili solisti Opere HNK Ivana pl. Zajca. Istaknimo kako operna diva Nelli Manuilenko prvi put održava seminar te vrste. Na koncertu će pjevati Ljubov Judčenko-Košmerl, Kristina Kolar, Ivanica Lovrić, Angela Nujić, Marijana Radić, Goranka Tuhtan, Vanja Zelčić, Dario Bercich, Davor Lešić i Robert Kolar.
Na programu svečanog koncerta naći će se djela kako domaćih tako i inozemnih skladatelja od Ivana pl. Zajca, Dore Pejačević, Iva Lotkhe Kalinskog do Giuseppea Verdija, Giacoma Puccinija, Georgesa Bizeta, Pietra Mascagnija i Gioacchina Rossinija. | |
 |
| print |
|
| DODIJELJENE NAGRADE HNK IVANA PL. ZAJCA ZA NAJBOLJA OPERNA I DRAMSKA OSTVARENJA |
Predstava „Pčelica Maja“ Brune Bjelinskog pod ravnanjem Igora Vlajnića i u režiji Ivana Lea Leme najbolje je operno ostvarenje u cjelini HNK Ivana pl. Zajca. Tako je odlučila prosudbena komisija za dodjelu nagrada za najbolja umjetnička ostvarenja u sezonama 2006./2007. i 2007./2008., koja je Nagradu „Štefanija Lenković“ za najbolje ostvarenu žensku opernu ulogu dodijelila Anđelki Rušin. Nagrada „Milan Pihler“ za najbolje ostvarenu mušku opernu ulogu pripala je Ivici Čikešu. Posebno priznanje pripalo je Orkestru i Zboru Opere za sudjelovanje u operi „Judita“ F. Paraća.
Predstava „Turbofolk“, autroski projekt redatelja Olivera Frljića najbolja je dramska predstava HNK Ivana pl. Zajca u sezoni 2007./2008. U istoj sezoni, prema odluci prosudbene komisije, najbolju je žensku ulogu ostvarila Elena Brumini kao Sestra Robert Anne u predstavi „Nunsense“, a mušku Alen Liverić kao Petruccio u predstavi „Ukroćena goropadnica“. Posebno priznanje za najbolji glumački par sezone 2007./2008. pripalo je Jeleni Lopatić i Alenu Liveriću za uloge Jelene i Alena u predstavi „Turbofolk“.
U ime pokrovitelja nagrada, INE d.d. Zagreb, nagrade je dobitnicima uručio Velid Đekić iz sektora korporativnih komunikacija. |
U nastavku donosimo popis nagrađenih uz obrazloženja nagrada.
NAGRADA «BORIS PAPANDOPULO» za najbolju opernu predstavu u cjelini:opera za djecu „PČELICA MAJA“ Bruna Bjelinskog pod ravnanjem Igora Vlajnića i u režiji Ivana Lea Leme
Ovogodišnja nagrada «Boris Papandopulo» za najbolju opernu izvedbu u cjelini pripala je izvedbi dječje opere «Pčelica Maja» skladatelja Brune Bjelinskog. Izvedba opere «Pčelica Maja» prema svim je pokazateljima ispunila široku skalu artističkkih kriterija uključujući i kriterij repertoarnog izbora. Sažeto rečeno radi se o ulaganjima u novi žanr koji se otvara spram malđe riječke publike o kojoj Kazališna kuća Ivana pl. Zajca Rijeka želi voditi brigu. S druge strane ovog istog izbora stoje i šira kulturna značenja koja idu u prilog oživljavanju i promicanju djela nacionalne baštine, u ovom konkretnom slučaju, i djela koje je nastalo pedesetih godina prošlog stoljeća kada se operu smatralo prijezira vrijednosnom vrstom budući da je teško napustila duh tradicionalnosti. U tom kontekstu, Bjelinskijeva «Pčelica Maja» veliki hrvatski odgovor na europsko posrnuće opernog stvaralaštva koji se svakom novom inscenacijom, tako i ovom riječkom, aktualizira, revalorizira i kao novi prilog doznačuje nacionalnom kulturnom razvoju.
Kroz priču u kojoj se prati simpatičan lik pčelice i njezinih prijatelja, otkriva se bogata paleta tema i sadržaja od klasičnih mitskih do kulturoloških, koje se okupljaju oko one temeljne: odrastanje u realnom i neidealiziranom svijetu.; svijetu gdje se otvara put spoznaji i samospoznaji. U riječkom izdanju priča o odrastanju pčelice oživljava u punoj Bjelinskijevoj dinamici zbog čega se mlada publika uspjevala lako identificirati s glavnim likom i uživiti se u obilje umjetničkih kreacija. Upravo stoga što visoki stil umjetničkih kreacija nije disonirao s prirodnom spontanošću priče, njezinom glazbeno-scenskom razigranošću, uspostavila se bliska komunikacija između publike i izvođača. Za to su zaslužni redatelj Ivan Leo Lemo, scenografkinja Vesna Režić, kostimografkinja Mirjana Zagorec te koreografkinja Larisa Lipovac koji su osmislili mala bića i njihov svijet, te pjevačke i glumačke infleksije koje su ostvarili vrsni operni pjevači kazališta među kojima Olga Šober, Anđelka Rušin, Kristina Kolar, Sergej Kiselev i drugi, te sjajni zbor i orkestar pod ravnanjem dirigenta Igora Vlajnića.
Visoki stupanj profesionalne uigranosti i onaj neizostavni trenutak kolektivnog osjećaja dobrih vibracija učinili su izvedbu osebujnom. Bez atribucije «simpatično» kvalifikacija bi bila nepotpuna. Riječko izdanje «Pčelice Maje» bio je posebni događaj operne sezone koji je zbog puno pohvala snažno odjeknuo na nacionalnoj razini.
NAGRADA «ŠTEFANIJA LENKOVIĆ» za najbolje ostvarenu žensku ulogu: ANĐELKA RUŠIN za ulogu Žabe u operi „Pčelica Maja“ B.Bjelinskog i ulogu Dome u operi „Ero s onoga svijeta“ J. Gotovca
Nagrada se dodijeljuje renomiranoj riječkoj mezzosopranistici Anđelki Rušin za izvanredno glasovno i glumački profilirane uloge «Dome» u operi «Ero s onoga svijeta» skladatelja Jakova Gotovca i «Žabe, Kukavice i Matice» u «Pčelici Maji» skladatelja Bruna Bjelinskog gdje je pružila izvanredan estetski doživljaj različitih protagonista priče. U bajkovitom svijetu obiju opera Anđelka Rušin impresivno je oživjela svojim prekrasno artikuliranim mezzosopranom, likove koji su glazbeno-scenski i karakterno ostvareni u svojem potpunom umjetničkom značenju. Oba uprizorenja pružila su mogućnost riječkoj primadoni da još jednom potvrdi svoje izuzetne glasovne i glumačke kvaliteta
NAGRADA «MILAN PIHLER» za najbolje ostvarenu mušku ulogu:
IVICA ČIKEŠ za ulogu Oloferna u operi „Judita“ F.Paraća, ulogu Marka u operi „Ero s onoga svijeta“ J.Gotovca i ulogu Don Basilia u operi „Il barbiere di Siviglia“ G. Rossinija
Nagrada se dodijeljuje basu Ivici Čikešu temeljem najbolje ostvarenih glavnih uloga tijekom navedenih dviju opernih sezona. Riječ je najprije o pjevački i glumački slojevito strukturiranom liku «Oloferne» u operi «Judita» skladatelja Frane Paraća gdje je Čikeš imponirao voluminoznim i izvanredno glasovno i dikcijski artikuliranim basom, potom maštovito osmišljenim likom «Marka» koji je suvereno vladao pozornicom u «Eri s onoga svijeta» skladatelja Jakova Gotovca te intrigantnom buffo-ulogom «Don Basilia» u Rossinijevoj operi «Il barbiere di Siviglia». Tri potpuno rarličita protagonistička profila interpretirana na vrlo visokoj pjevačkoj i glumačkoj razini bila su više nego dostatan kriterij za ovu prestižnu nagradu.
POSEBNO PRIZNANJE «BORIS PAPANDOPULO»
ORKESTAR I ZBOR OPERE za sudjelovanje u operi „Judita“ F. Paraća
Riječka izvedba»Judite» ima sve uvjete za nagradu operne izvedbe u cjelini. Međutim kako je ona dijelom varijanta splitskog izdanja, ocjenjivačka komisija se odlučila za partikularni pristup koji se pokazao sretnim rješenjem za nagrađivanje uspješnosti riječkog izdanja. Temeljem toga povjerenstvo je odlučilo dodijeliti posebno priznanje «Boris Papandopulo» zboru i orkestru za izvedbu opere «Judita» skladatelja Frane Paraća.
Zahvaljujući čvrstoj dirigentskoj ruci mo Nade Matošević i zborovođi Igoru Vlajniću, zbor i orkestar Opere pokazali su vrlo visok stupanj interpretativne kreativnosti. Njihovo je muziciranje doseglo energetsku razinu koja je neophodna za umjetničko oživljavanje atonalitetnih suvremenih predložaka. Ovom su izvedbom riječki zbor i oprkestar prešli prag klasičnih reproduktivnih zasada i dokazali svoju zavidno visoku reproduktivnu tehniku, adaptivne sposobnosti i naposljetku načine promišljanja suvremene glazbe koju je obilježila radikalno nova estetika. U tom pogledu nagrada je ujedno i podstrek našim najangažiranijim glazbenicima-reproduktivcima u njihovom stalnom stručnom napredovanju.
NAGRADA „ĐURO ROŠIĆ“ za najbolju dramsku predstavu u cjelini: predstava „TURBOFOLK“, autorski projekt redatelja Olivera Frljića
Nezaustavljivo u specifičnostima svojega progresa, sramežljivo pred ogledalom drugoga, dakle, balkanofobično, ovo naše podneblje, kada ga pitate po čemu je jedinstveno i po čemu se toliko razlikuje od susjeda, ne smeta što na to nema odgovor. Dapače, izostanak odgovora ono i ne vidi kao problem, pa ga slavodobitno zamijeni zavičajno-nacionalnim krikom: nije važno tko sam, glavno da nisam k'o oni tamo!
Problem je u zrcalu. Točnije u strahu od zrcala. Kada su svojedobno Donatiena Alphonsea François de Sadea, barem je to tako zabilježeno u drami Quills, Douga Wrighta, pitali što je pošlo krivo nakon izvođenja njegove društvene satire, Zločini ljubavi, odgovorio je: «Pred njih sam postavio zrcalo. Nije im se dopalo to što su vidjeli.» Zrcaljenje zbilje u takozvanoj tranziciji, koja je, kako je u to uvjeren dvojac konspirativnoga imena «Ludež», imenima Predrag Lucić i Boris Dežulović, domovinu nam, od etnohigijenskih melodija Bljeska i Oluje, dovela do merkantilno ekumenskih melodija Delte i Konzuma, zahtjeva hrabrost. Hrabrost ne samo onoga koji aktivno zbilju zrcali, nego i onoga tko, pred njezinim odrazom ne zatvara oči. Tranzicija je u nas proizvela inačicu teorije odraza koja više ne predstavlja, kako su to govorili Marksisti- revizionisti, subjektivni odraz objektivne stvarnosti, nego jednostavno odraz. Odraz bez subjekta, odraz kojemu subjekt, da bi ga odrazio, nije niti potreban. To, naravno ne znači da se zahvati koji odražavaju zbilju na hiperrealističan način odriču autorske ruke. Ne. To znači da se suvremeni autor, djelatnik u suvremenom, postsubjektivističkom i postemocionalističkom razdoblju, ukoliko je dobar u tome što radi, zna skloniti u sjenu, zna zatomiti ego, umije otvoriti prostor u kojemu se akteri i aktanti, u ovom slučaju glumci koji imenima i prezimenima, afilijacijama i osobnim situacijama, zrcale sami sebe, mogu ostvariti svaki za sebe i, ako ništa u njihovom kolektivnom zrcalu ne krene po zlu, kao grupa novih nomada u kulturi koja se jednakom brzinom rekonfigurira i koja nam jednakom brzinom izmiče. To je taj novi teatar kojem dodjeljujemo nagradu.
Turbo folk Olivera Frljića definitivno je anti-spektakl Generacije P. Iako u korijenima regionalan, govor Turbo folka, je univerzalan. Pogotovo u zemljama u kojima je, za razliku od domovine Marquisa de Sadea, buržoaska revolucija izostala, tako da građanstvo nije doživjelo svoju afirmaciju.
Univerzalnost i produktivna predvidljivost tranzicijskog kulturalnog žargona koji nameće pravila ponašanja u svijetu bez reda i mira, kao lutajući motiv obilazi sve postkomunističke i postsocijalističke zemlje i pred lica sve ugroženije grupe zainteresiranih iznosi fragmente svijeta koji je prepoznatljiv vremenu koje je započelo padom Berlinskoga zida i koje se, nadajući se tada bogatstvu razlika, sad nalazi unutar sve isprepletenije mreže uzaludne uzajamnosti.
Da bismo predočili kako ta mreža fukncionira u nju ćemo, za kraj naše priče o slici trans-nacionalne svakodnevice, (kao i nacionalne svakodnevice u transu) uplesti dva zemljopisno udaljena lika: jednog novog Riječana i jednog novog Rusa. Listajući stranice regionalne početnice svijeta u kojoj je riječ «poruka» postala sinomim za metak u glavu, za eksplozivom nakrcan moped, ili samo za baseball palicu kojom, vratimo ze načas jeziku, naručiteljev izvođač radova, udara metu po malome mozgu, čakavac se pita: se to nami splatilo? Rus pak, suočen s ubojstvima novinara, spašavanjem tigrova od strane ražalovanih KGBovaca, aktovkama punim plutonija koje slobodno šeću aerodromima Europske Unije, pita se: je li vrijedilo imperij zla mijenjati za banana republiku zla, koja, usput da napomenemo, banane uvozi is Finske. Toliko o slici regionalne univerzalnosti ovogodišnjeg laureata!
NAGRADA „ZLATA NIKOLIĆ“ za najbolje ostvarenu žensku ulogu:
ELENA BRUMINI za ulogu sestre Mary Robert Anne u predstavi ''Nunsense'' Dana Goggina
Niz raspjevanih tonova povezanih u dopadljive melodije, praćene živahnim pokretima i dobrom zabavom na sceni, vesele redovnice šaljivo prenose publici pokazujući svoju uigranost i adekvatnu međusobnu komunikaciju. Odmah je vidljivo da se radi o ansamblu koji, u svakom pogledu, dobro funkcionira. Jedna je nadstojnica koja doista nastoji držati stvari pod kontrolom čak i kada one uvelike izmiču nadzoru njezine 'dirigentske palice', druga je magistra novakinja gladna vladanja, treća je negdje putem izgubila svoj identitet, četvrta je stvarno jako htjela biti balerina, a peta je, eto, dijete ulice.
Dijete ulice ili sestra Mary Robert Anne. Otkačena i pomalo divlja. Zapravo i koketno problematična. Vrckava i razigrana, izuzetno spretna i sasvim malo neposlušna. Istovremeno umiljata i topla, živahnih očiju i dinamičnog temperamenta simpatičnog karaktera. A k tome još i urnebesno talentirana, pa kaže da SAMO želi biti zvijezdom!!
Nunsense joj to i omogućuje. Ona plijeni pažnju svojom uvježbanošću na različitim područjima koje mjuzikl pred nju postavlja - izvanredno objedinjuje glumu, pjesmu i ples. Vrlo je snalažljiva i vješta u scenskom pokretu, lijepe boje glasa, vrlo dobrih vokalnih sposobnosti te istančanog osjećaja za interpretaciju muzičkih numera. Igra s lakoćom i zavidnom spontanošću. Ova mlada glumica doista je sveobuhvatna scenska ličnost koja nadahnjuje svojom ambicioznošću. Ona je dojmljiva, šarmantna, ženstveno zaigrana, višestruko nadarena, ona je izvrsna – Elena Brumini.
NAGRADA „RANIERO BRUMINI“ za najbolje ostvarenu mušku ulogu:
ALEN LIVERIĆ za ulogu Petruccia u predstavi „Ukroćena goropadnica“ W. Shakespearea
Da, opet Alen Liverić. Ali nismo krivi mi. Kriv je – čovjek s maskom. Maske mijenja takvom lakoćom da se u konačnici čini kao da ih je ukrotio. Izbrisao granicu između čovjeka i glumca.
Petruccio je lik kontroverzi, snage ali i romantike, lik mizogene nježnosti, lik koji prstom istovremeno ponosno upire na pragmatičnu bahatost muške energije, ali i na bespolnost (potrebe) ljudskoga osjećaja za drugoga. Liverićev je đentlmen iz Verone maestralno psihologiziran svim 'raspoloživim oruđima'; od maske koja više otkriva nego što skriva, preko tijela, boje glasa, do interakcije sa svim ostalim elementima scene odnosno čitave predstave. On mimikom, gestom, dikcijom, tonom, istovremeno grubo, prepotentno, glupavo šarmantno i ponosno zauzima svoj stav 'pravo muško'. Duhovitost koja je iskonski njegova nije u koliziji s usiljenim osmjehom, jer to je ono što od njega i društvo i goropadnica očekuju.
Karikatura povrh karikature, ali nikada izvan gabarita svojstvenih vrhunskome glumačkome umijeću, to je Liverićev Petruccio, portretiran duhovito već kroz pristup, lik koji konzistentno cjelokupnom pojavom slijedi tekst i dominira svim očekivanjima na sceni i ispred nje, lik koji zvonko odzvanja u vlastitom pretjeranom naglašavanju pojedinih glasova, posebice afrikata, ili u komično ljutitom ali savršeno kontroliranom podizanju glasa, kada je potrebno. Alen Liverić vrlo vješto podcrtava pučku crtu kao konstantu uloge, pri tome istovremeno uspijevajući u jednom drugom, po našem sudu vrlo važnom i zahtjevnom zadatku: otvaranju prostora za našu percepciju predstave u kojoj činjenica da se ovdje u konačnici radi ipak o jednom prilično sirovom krotitelju, ostaje negdje duboko ispod maske glumišta. Bezvremenost Shakespeara, koja nije nužno potraga za idealom već puno prije i puno više potraga za pokretačkom snagom u čovjeku, tako suvereno izbija u prvi plan.
U samom zaključku malo o Alenu samom. Postoje naime glumci koji, bez obzira koja im je uloga dodijeljena, istu autoriziraju svojim neznatno modificiranim JA i daju joj dignitet tako da je, na neki način posvoje. Pomalo paradoksalno pitanje glumca dalo bi se modificirati locirajući ga u kružni tok argumenata: da li je velik glumac onaj koji na svoj način umije obgrliti ulogu i autorizirati je interpretacijom; ili je velik glumac onaj koji, pred ulogom nestane gotovo do neprepoznavanja, uvjetujući život uloge, smrću (ali malom) svojega ega!? Alen je, mišljenja smo, onaj i onakav glumac kojeg krasi sposobnost transformacije neovisno o ulozi koja mu je dodijeljena. No, paradoksalno ili ne, u ulozi o kojoj je ovdje riječ uspijeva dočarati osobnost bez obzira na to što igra pod maskom – ne dozvoljava da mu maska prekrije izražajnost bez obzira što mu u cijelosti prekriva lice.
POSEBNO PRIZNANJE „DR.ĐURO ROŠIĆ“ za najbolji glumački par:
JELENA LOPATIĆ i ALEN LIVERIĆ za uloge Jelene i Alena u predstavi „Turbofolk“
Ocjenjivački sud ove godine koristi mogućnost odluke o dodjeli posebnih priznanja prema procjeni i odluci Komisije za najbolja ostvarenja u dramskom programu u sezoni 2007./2008., te nagrađuje glumački par Jelenu Lopatić i Alena Liverića za glumačko ostvarenje dijaloga između Jelene i Alena u predstavi Turbo Folk. Napominjemo da je riječ o sceni oko koje je ocjenjivački sud imao dijelom podijeljena mišljenja, i ne samo ocjenjivački sud već i neki njegovi članovi sami sa sobom, sami pred sobom. Predstava, scena, glumački trenutak koji gledatelje istovremeno uspijevaju suočiti sa samima sobom, ponajprije onima koji žele biti i ponajviše onakvima kakvi u konačnici nisu, u svojoj su temeljnoj odbojnosti umjetnički dovoljno vrijedni i društveno dovoljno korisni da ipak dovedu do suglasja i zasluže nagradu. Nagrada nečemu što nam se, uvjetno rečeno, ne sviđa – to je paradigma oko koje se vrti ono, po našem sudu, najbolje u ovoj sceni, predstavi pa, možda i sezoni. U sceni koja ne ostavlja prostora za hipokriziju, Jelena i Alen glume sebe, jasno, onakvima kakvi nisu, što iz njih na površinu odnosno pred oči publike izvlači najbolje elemente njihove glumačke vještine. Da, jer glumiti sebe kakvima želimo biti jedna je od uvježbanih uloga od strane većine. No glumiti sebe onakvima kakvima, božemesavučaj, nismo, poseban je zadatak, kojeg su Jelena i Alen izvršili besprijekorno, suočivši se iskonski s predstavom, jedno drugim, teatrom, i svima nama. Ispreplitanje čovjeka, glumca i lika, koje je ujedno i tješnje nego u 'uobičajenom', puno konvencionalnijem teatru protkano s publikom, uspjelo je u potpunosti. Stvorena je tako mreža emocija i reakcija, u rasponu koji pokriva veliki dio palete osjetilnoga i osjećajnoga, od krajnje negativnoga do krajnje pozitivnoga. Teatrološki (i ne samo to) dijalog između dvoje nagrađenih glumaca uspio u onome što se od teatra očekuje: da razgoliti akutne probleme suvremenoga društva, da potakne na razmišljanje, ostavi dojam, pa bio to i dojam lošeg okusa i ukusa. Ova je nagrada naš pokušaj verbalizacije naznake instinkta – koji je u nama probudila scena o kojoj je riječ – da tragamo ili barem osjetimo potrebu traganja za vrijednostima koje, ustvari, niti sami (više) nismo u stanju prepoznati. Koliko god to bolno, teško, pa i degutantno bilo, možda se ipak potrebno razgolititi kako bismo ponovno stekli pravo na privilegiju da postanemo – uvjetno rečeno - 'kulturno' društvo. Dotaknuti dno da bi se vinuli put zvijezda. Sinusoida jedinoga što vječno jest. Civilizacija koja je dosegla kulturološku i intelektualnu razinu spoznaje te duševno bogatstvo iskrenosti emocija kroz povijest stoje kao preduvjeti prava na slobodu izbora. Uključujući i izbor kakvu glazbu slušati, kakve predstave gledati (i postavljati na scenu), te kako se, kada i pred kim (raz)odijevati. |
| print |
|
| RADE ŠERBEDŽIJA U RIJEČKOM KAZALIŠTU PONOVNO PJEVA |
Glasoviti glumac Rede Šerbedžija održat će u nedjelju, 21. prosinca 2008. godine u 20 sati u riječkom HNK Ivana pl. Zajca koncert „Imam pjesmu za tebe“ na kojem će mu se pridružiti i poznati gosti: gitaristički virtuoz Miroslav Tadić, poznati novosadski tamburaš Momo Nikolić i violončelistica iz SAD-a April Guthrie. Na programu su pjesme s posljednjega nosača zvuka „Imam pjesmu za tebe“ Rade Šerbedžije i Miroslava Tadića. Tako ćemo imati priliku uživo slušati pjesme s toga albuma poput Dedićevih kultnih pjesmama „Djevojka iz moga kraja“, „Moderato Cantabile“, „Tvoje nježne godine“, kao i ličke, makedonske i romske narodne pjesme. |
U Šerbedžijinoj verziji čut ćemo i „Oprosti, volim te“ Drage Diklića, pjesmu koja je svoju praizvedbu doživjela na Opatijskom festivalu 1963. godine a svoje mjesto također je pronašla i na albumu izdanom ovoga ljeta koji se, istaknimo, nalazi na vrhu top ljestvica najprodavanijih!
Jedina pjesma koja je praizvedbu doživjela izlaskom albuma „Imam pjesmu za tebe“ je istoimena autora Zlatana Arslanagića. Tu je pjesmu, na sebi jedinstveni način, u tri riječi opisao Miljenko Jergović kao „emocionalnu emigrantsku razglednicu“ što ona upravo i jest.
Da ne bude razočaranih, Rade Šerbedžija najavljuje i neke ranije, a još uvijek najpopularnije pjesme sa svog repertoara. Recimo samo „Ne daj se, Ines“.
|
| print |
|
| TRADICIONALNI BOŽIĆNI KONCERT U SVETIŠTU GOSPE TRSATSKE |
Tradicionalni Božićni koncert zbora Opere HNK Ivana pl. Zajca ove će se godine prvi put održati u Svetištu Gospe Trsatske u utorak, 23. prosinca u 20 sati.
Pod ravnanjem maestra Igora Vlajnića i uz orguljašku pratnju Nevena Kraljića, zbor će pjevati starohrvatske pučke božićne pjesme. Na programu koncerta su neke od najpoznatijih hrvatskih božićnih pjesama poput „Oj pastiri“ ( Vjerovanje iz Božićne mise u obradi Ćirila Juneka) ili „U se vrijeme godišta“( narodna, Trsat) do nepravedno zaboravljenih pučkih dragulja kao što je popijevka Hrvata iz Gradišća „Nujno, tiho“, popijevka iz Bačke u obradi M. Lešćana „Diva Mati“ do narodne „O goruća ljubav Božja“ iz Svetog Petra Sela. Na kraju koncerta izvest će se nezaobilazna Gruberova „Tiha noć“.
Uz to, istaknimo, prvakinja Hrvatske drame HNK Ivana pl. Zajca Andreja Blagojević govorit će stihove božićnih pjesama.
Ulaz na koncert je slobodan. |
 |
| print |
|
| ZA KRAJ GODINE - NOVOGODIŠNJI KONCERTI ! |
| Pred kraj godine, u HNK Ivana pl. Zajca na programu su, naravno, popularni Novogodišnji koncerti za koje se uvijek traži ulaznica više. Koncerti su u riječkom HNK Ivana pl. Zajca na programu 27., 28., 29. i 30 prosinca u 20 sati. Orkestrom Opere riječkog Kazališta ravnat će maestra Nada Matošević dok će se solistički predstaviti jedan od najistaknutijih hrvatskih pijanista mlađe generacije Riječanin Goran Filipec. |
I ove godine novogodišnji koncerti imat će, kao i svih prethodnih godina, atraktivan program koji će početi Brahmsovim Mađarskim plesovima a nastavit će se, u prvom dijelu, Tottentanzom i Mađarskom rapsodijom br.2 virtuoznog skladatelja Franza Listza u izvedbi Gorana Filipeca. Taj dvadesetsedmogodišnji pijanistički virutoz iza sebe broji nastupe u koncertnim dvoranama poput Carnegie Halla u New Yorku, Salle Frank Martin u Ženevi, National Concert Halla u Dublinu, Salle Cortot u Parizu, velike dvorane Muziekcentrum Vredenburg u Utrechtu. Goran Filipec je trostruki pobjednik hrvatskog državnog pijanističkog natjecanja (1995., 1997., 1999.), te dobitnik ostalih nagrada od kojih se mogu spomenuti: 2. nagrada na 1. Lions Grand Prixu 1995, 1. nagrada na natjecanju "Istria Nobilissima" (1997, 1999, 2002.), 1. nagrada na 3. Lions Grand Prixu 1997, 1. nagrada na 1. natjecanju riječkih glazbenika 1998.
Drugi dio koncerta rezerviran je za fantastično djelo Arama Hačaturjana „Ples sa sabljama“ te za Offenbachov Can-can iz „Orfeja u podzemlju“.
Novogodišnji koncerti ne bi bio ono što jesu da na programu nema Straussovih djela. Tako će dio programa biti posvećen i njegovim šarmantinim i veselim polkama i valcerima koje će nas odvesti u neko drugo, možda ljepše doba.
Danas tradicionalni, Novogodišnji koncert prvi put se našao na repertoaru 30. prosinca 1982. Ubrzo je koncert u posebno svečanom blagdanskom ozračju, uz zvuke valcera i polki, postao najpopularniji i najposjećeniji kazališni program, a zbog sve većeg zanimanja publike i broj izvedbi godinama se povećavao. |
| print |
|
| SIMFONIJSKI KONCERT RIJEČKE FILHARMONIJE |
| Simfonijski koncert Riječke filharmonije pod nazivom „Večer ruske romantike“ pod dirigentskim vodstvom poznatog maestra Antona Nanuta održat će se u utorak,13. siječnja 2009. godine u 20 sati. Koncert donosi kompozicije dvojice iznimnih skladatelja, predstavnika ruske glazbene romantike. Koncert za klavir i orkesatr u c-molu, br.2, op.18 Sergeja V. Rahmanjinova (1873.-1943.) te Šestu simfoniju u h-molu, op. 74, Patetičnu Petra Iljiča Čajkovskog (1840-1893.). |
 Rahmanjinov se ubraja među najveće pijanističke virtuoze svojega doba. Njegova glazba je prožeta elegičkim akcentima koji katkad prelaze u izrazitu melankoliju. Najpoznatija su mu klavirska djela, oblikovana pod utjecajme Liszta i Chopina. Čajkovski je obogatio europsku glazbu novim umjetničkim izrazom izgrađenim iz osebujnog stapanja Beethovenove baštine, starog baroknog i renesansnog polifonog majstorstva i romantičkih elemenata.
Na simfonijskome koncertu orkestra Riječke filharmonije solistički će se predstaviti mlada i priznata pijanistica Martina Filjak, jedna od najdarovitijih hrvatskih glazbenika novije generacije. Njezina karizmatična osobnost i magnetsko scensko prisustvo redovito oduševljavaju glazbenu kritiku i publiku diljem svijeta istančanim izvedbama. „... jedinstvenom virtuoznošću i posvećenošću, s moćnim ritmovima, širokim vatrometom tehničke briljantnosti, te istančanim osjećajem za elegijske trenutke, Martina je ostavila zapanjujući dojam...“ napisala je Susi Hofmann u „Zuricher Oberlander“. |
| print |
|
|