HNK Zajc - Rijeka

Vi ste ovdje: Početna > Arhiv > Sezona 2008/2009 > HRVATSKA DRAMA > Tramvaj zvan žudnja > Razgovor s redateljem

POTRAGA ZA LJUBAVLJU KAO BIJEG OD ZADAHA SMRTI
(razgovor s redateljem Dinom Mustafićem)

Dramska djela Tennesseeja Williamsa i danas snažno privlače brojnu publiku svojom melodramatičnošću. Što je Vas zaintrigiralo u njegovu tekstu „Tramvaj zvan žudnja“? Što je dalo svojevstan početni impuls?
Tennessee Williams je pisac koji problematizira danas vrlo važna pitanja, pitanja koja se tiču žene u suvremenom društvu. On bi danas vjerojatno, po mnogim feminističkim teorijama, bio par excellence pisac odnosno predstavnik emancipatorske pozicije žene. Međutim on je svojim temama sredinom prošlog stoljeća nagovijestio neka gotovo sudbinska pitanja: Može li jedna žena opstati u svijetu krajnjeg materijalizma, u ritmu koji melje naše živote?
Koliko jedna žena ima pravo na svoju slabost, a kada je ta slabost i sav njen grijeh u njenom vjerovanju da iluzija može biti sastavni dio života i da u toj iluziji ima mjesta za ljubav kao najvrijedniju duhovnu kategoriju?
A ta je ljubav idealistička i pomalo romantičarska.
U ovom vremenu, takav se pogled na život i svijet doima kao sistemska greška, kao slabost. I ta sistemska greška biva naprosto odbijena i odbačena od mikro i makro zajednice.

Je li onda Blanche žrtva vlastitih žudnji i nemogućnosti odricanja od iluzije ili pak žrtva određenih socijalnih događanja i promjena?
U našoj interpretaciji Blanche je osoba koja želi pridobiti i zalijepiti emocije za sebe. Osoba koja ne može živjeti u okrutnom svijetu, svijetu bez ljubavi. Ona je probudila svoja čula, ali ta čula ne nalaze njoj slične u okolini, što je čini nesretnom i pomalo frustriranom.
U tom smislu je Blanche zasigurno žrtva tog vremena.

Budući da se ova Willamsova drama događa u Americi i to neposredno nakon 2. svjetskog rata, u čemu ona korespondira s našom suvremenošću?
Mislim da svi veliki tekstovi pokreću univerzalna pitanja te da su veliki upravo stoga što se mogu čitati u različitim vremensko-prostornim kontekstima. Pa tako i ovaj tekst koji u svojoj idejnoj jezgri sigurno ima cijeli spektar iz kojeg se može različito „uzimati“ i iščitavati. U našoj verziji, ogoljenog i lišenog poetskog sentimenta, ali s velikim nabojem emotivnog i dramskog.

U koje ste ga vrijeme lokalizirali?
U današnje.

Znači li to da se od tog vremena do danas baš i nije puno toga promijenilo?
Mislim da se ipak promijenilo. Jer kao što kaže Blanche: „Namjerna okrutnost se ne može oprostiti.“ A mislim da smo postali još okrutniji prema duhovnosti, posebice prema ljubavi.
Ljubav je u današnjem svijetu neoliberalnog kapitalizma i industrijskog tržišta svedena tek na tjelesno, na seksualno, gotovo na pornografsko. Stoga se ljubav danas doživljava više kao slabost i posrnuće nego kao uzvišenost.

Koliko recepciju uprizorenja ovog djela opterećuje slavna filmska verzija što ju je režirao Elia Kazan?
Kada je riječ o ovom djelu, većina doista nosi predodžbu iz filma i njihova očekivanja idu u tom smjeru: vidjeti domaće Vivien Leigh i Marlona Branda. No, zajedno sa svojim glumcima, vodim se jednim novim impulsom čitanja teksta prema kojem je taj film nešto što ipak pripada prošlosti, a uostalom i drugom mediju.

Zadnji put ste kazali da dobra režija počinje odabirom teksta i glumačkom podjelom. Možete li kratko pojasniti odabir Mirjane Karanović za glavnu ulogu?
Uvijek sam mišljenja da ne postoje tipološke odrednice nekoga karaktera. Siguran sam da je za ono kako ja vidim i doživljavam Blanche Mirjana Karanović izvrstan izbor. Zato što Blanche danas ne vidim kao jednu ezoteričnu, romantičnu dušu sanjivog pogleda. Blanche vidim kao ženu koja je u svojim egzistencijalnim konvulzijama, koja strasno želi uhvatiti eros života u svoj njegovoj punoći, želi biti voljenom i poštovanom. A upravo stoga u jednom rubnom socijalnom miljeu mačoističkog tipa izgleda poput, rekao bih, dame „preslikane“ iz literature.

Je li onda Stanley simbol tog rubnog socijalnog, mačoističkog miljea?
Stanley ima i tu dimenziju iako vjerujem da ćemo uspjeti „uhvatiti“ i to da Stanley opsesivno voli život u njegovom hedonističkom, renesansnom smislu te da iako svoju ženu Stellu doživljava kao dio osobnog vlasništva, može biti itekako slab i dezorijentiran u onom trenutku kada pomisli da Stelle nema. Zapravo sam uvjerenja da su kod Tennesseeja Williamsa u tom smislu svi karakteri vrlo ambivalentni. Pitanje je samo koliko duboko idemo u čitanju slojeva te ambivalentnosti ili se zadovoljavamo samo površnim i tipološkim. Mi smo pokušali pronaći ono što i Blanche i Stanleya prikazuje i u drugim karakternim dimenzijama.

Kakav prema tome, u vašoj koncepciji, postaje njihov sukob? I na čemu se temelji?
Njihov sukob, u svakom slučaju, ima više razina. Ali zasigurno nije sukob starog i novog, kako se uglavnom tumači, već sukob dvaju svjetonazora, dvaju odnosa prema životu. Onog koji ne pristaje na život bez plana iluzije, bez sentimenta, bez poezije, koji ne pristaje na život kao na puko egzistiranje i realnost, pa do socijalnog konteksta u kojem je, u skladu s Blanchinom konstatacijom da novac samo nestaje, život, nažalost, pretvoren i u broj, statistiku, u neku valutu. U pitanju su, ponavljam, dva posve različita pristupa životu. Onaj u kojem se da bi se preživjelo treba znati dignuti i surovo-sirovom svijetu ne pokazati svoju slabost te onoga koji od života očekuje više, njegovu metafizičku dimenziju. Može se zapravo reći da se radi o sukobu mikrosvijeta i makrosvijeta, kojeg smo mi nastojali još zaoštriti.
Osim toga, mi inzistiramo i na još jednom planu koji je, držim, jako zanimljiv. A to je prisustvo smrti, raspadanja, rastakanja... Blanche dolazi iz mjesta u kojem je pokopala svu svoju obitelj i prijatelje, a njeno je obiteljsko imanje bilo svojevrsno raskrižje odlaska u smrt. Zadah smrti je zapravo ono na čemu smo inzistirali, a pri čemu je onda Blanchina potraga za ljubavlju, za životim i predavanju nekom drugom, na neki način, njezin bijeg od zadaha i truleža smrti.

Razgovarala: Milena Jerneić