TRAMVAJ U KOJEM SMO SE ZATEKLI ILI POZNATI VOZNI (NE)RED |
|
„Tramvaj zvan žudnja“ (ili čežnja, kako u kojem prijevodu) dramsko je djelo koje je literarna faktografija svrstala među klasike gotovo u trenutku njegova nastanka, učinivši možda tako njegovu tadašnju suvremenost svevremenom i otvorenom prepoznavanju i danas i ovdje. Tennessee Williams pisac je koji već 1948. godine za ovu dramu dobiva Pulitzerovu nagradu, prvu od čak tri. Uspjeh u kazalištu je izniman u režiji Elie Kazana, a nekoliko godina kasnije isti redatelj prema tom djelu snima i kultni film.
Ali već tada lažni moral kojeg je ovaj pisac vješto raskrinkavao svojim pismom pokazuje se na djelu - u ime Hollywooda i lažnog ćudoređa cenzurira i otupljuje oštrice originalnog djela zatajivši u filmu Blanchin brak s homoseksualcem, zatim mijenjanjem kraja koji u filmu znatnije amnestira Stellu i Stanleyja – klasu, ljude koji dolaze te još nekim kraćenjima u montaži.
Ono što je intrigantno i posebno u ovom djelu te ujedno osporava svaku cenzuru kao metodu kraćenja baš njegovih slobodnih misli jest zapravo vrsta autoportreta koju je Williams oslikao portretirajući svoju glavnu junakinju Blanche. U vrijeme kada je pisao „Tramvaj zvan žudnja“ bio je uvjeren da umire te da je upravo taj „Tramvaj“ njegov posljednji zvuk, krik. Stoga je umijećem koje se razlikovalo, izvjesno prustovsko traganje za izgubljenim vremenom znao i uspio vulgarizirati do točke koja osigurava jedinstvenu litrearnu posebnost i snagu.
Progovorio je glasnim jezikom koji je tjerao na razumijevanje prepoznavanjem o slabostima koje su ga mučile, koje su bile sastavni dio njegove egzistencije: mentalna labilnost, homoseksualnost, alkoholizam. I upravo ta od Čehova naslijeđena upornost dozvolila je da ono pojedinačno, ako je od majstora odabrano u masi i opisano, postane opće mjesto i zajdnički problem. Stoga ga oslanjanje na raskrivanje stanja ljudske duše, intimne drame svojih junaka, njihova emotivna previranja čine aktualnim i razumljivim svakom vremenu pa tako i ovom našem.
No osim hrabrosti da progovori o zabranjenome, osim sposobnosti da nas natjera da prepoznamo problem likova koji ga s nama dijele, on je posebno prisutan u trenutku kada jedno vrijeme zauvijek prolazi i nestaje, a drugo, novo dolazi. U ono je doba poraća Williams pisao o odumiranju jedne klase (Blanche) i stvarajnu nove (Stanley), o onima koji uspijevaju obaviti transfer i preživjeti (Stella), o uspostavi novog poretka vrijednosti.
Danas smo itekako svjesni vremena promjena koje nas je, kako se povijest uvijek spretno pobrine, zateklo nespremne i u tim se kaotično raspoloženim okolnostima naš vozni red pretvara u paniku i nered. Iluzije su nam dokinute, potreba za „bijegom iz stvarnosti u kojoj se ne sjećamo ugodno“ osujećena.
A kako Pisac kaže: „Ljudi lakše prebole ako im oduzmete novac nego iluzije“.
Željka Udovičić |
print  |
|