HNK Zajc - Rijeka

Vi ste ovdje: Početna > Sezona > Arhiv > Sezona 2011/2012 > Hrvatska drama > Opća bolnica > Razgovor s redateljem

Razgovor s redateljem

ZANIMAJU ME LJUDI KOJI NEKIMA MOŽDA NISU NI VRIJEDNI DA BI SE NJIMA BAVILI NA SCENI

Kada smo razgovarali o dramskom komadu koji bi radio u riječkom HNK na Zajc off sceni, predložio si nekoliko naslova. Među njima je bila i „Opća bolnica“ Hriste Bojčeva. Zašto ti je baš taj tekst bio zanimljiv za riječko kazalište?
Ne tako davno, radio sam već jednog Bojčeva, Orkestar Titanik, i njegov način pisanja, senzibilitet, likovi, ne samo u tom tekstu, nego općenito, cijeli njegov opus kojega sam pročitao, odmah mi je bio blizak. S druge strane, s obzirom da iz određenih objektivnih razloga nismo radili dramski komad kojega smo prvo dogovarali, a unutar kuće se u tom trenutku preferiralo da napravimo nešto suvremeno, prema komediji, u okviru tendencije Zajc off praizvedbi, nekako smo se zajedno na kraju odlučili upravo za Bojčeva. Osobno, to je autor koji mi je blizak i vremenski i prostorno, a na kraju mi se činilo da bi njegova Opća bolnica mogla biti zanimljiva i za riječku publiku i za glumačku ekipu koju već poznajem, i kojima je blizak upravo taj bojčevljevski humor. Posebno mi se činilo zanimljivim da se u ovom tekstu krije jedna vrlo nenametljiva, neagresivna, zanimljiva i bitna metafora, a ona ne uključuje samo glavnu metaforu - gdje se nalazi ta „opća bolnica“ i što je ona danas, već i cijeli kontekst NATO saveza primjerice.

Već drugi put postavljaš tekst Hriste Bojčeva. Što te to kao redatelja intrigira u njegovim tekstovima?
Intrigira me više stvari. Ne samo ono što bi teoretski, strogo, mogao značiti susret različitih žanrova i određenog humora, koji je tipičan za Bojčeva i proteže se kroz sve njegove komade, i koji je malo šašav, a s druge strane vrlo inteligentan jer on, primjerice, puno citira iako nije neki akademski tip klasičnog intelektualca, već posjeduje nešto naivno u pozivitnom smislu (iz njegove je biografije poznato, da se kao autor prvi put susreće s kazalištem vrlo kasno, čak ima tehničko obrazovanje, itd.). Upravo je taj spoj žanrova i humora nešto vrlo originalno što je donio u kazalište. Riječ je o poetičnome i emotivnome koji se isprepliću s njegovim humorom. No, njegovi tekstovi uključuju i određenu angažiranost. Iako bi se na prvi pogled moglo reći da je posebno aktualan u zemljama bivše istočne Europe, na Balkanu, a možemo reći da su to upravo područja s kojima i Slovenija i Hrvatska graniče i imaju određena iskustva, s druge strane taj politički kontekst kojega sadrže njegovi komadi možemo staviti na širu razinu, razvijenog i nerazvijenog svijeta, ne samo Balkana - Europe, Istoka – Zapada.
Između ostalog, volim, te svako toliko radim, i socijalne drame. Iako možda ofucano zvuči, volim taj milje malih, običnih ljudi, ljudi koji nemaju velike biografije, nemaju ni velikih riječi na nivou jezika. Zanimaju me upravo ljudi koji možda nekima nisu ni vrijedni da bi se njima bavili na sceni: beskućnici, potpuni marginalci, socijala, autsajderi, gubitnici... Kao što su u Orkestru Titanik to alkoholičari, beskućnici na jednoj napuštenoj željezničkoj postaji, u Općoj bolnici to su ljudi koji žive negdje bogu iza leđa, u nekoj „općoj bolnici“, što smo mi još malo više potencirali, dakle pacijenti, luđaci, napušteni ljudi koji na kraju ipak uspijevaju privući pažnju nekih svjetskih autoriteta. Ljudi koji su žrtve manipulacije i ujedno žrtve jedne iluzije, a koji na kraju isprovociraju neku drugu iluziju da bi onda opet krenuli u neki svoj svijet iluzije.

Izgleda da ga nekako posebno zanimaju prostori i mentaliteti ostavljeni na marginama svjetskih interesih zona, kao što su to recimo tranzicijske, bivše istočno europske zemlje, iz kojih i sam autor potječe. Ima li nekog izlaza za njih?
Ovdje bi se na kraju mogao pročitati dosta pesimističan autorov stav, no s druge strane ima jako puno topline, humora. Izlaz iz toga je, mogli bismo reći, njegov lajt motiv kao i u njegovim ostalim dramskim tekstovima-pitanje iluzije. Iluzija može imati vrlo negativnu konotaciju, a to je da mi zapravo živimo u iluziji, imamo određene interese i želje koji su iluzorni.
Konkretno, sada ljudima puno znači ulazak u Europu u kojoj će svima biti puno bolje, a možda to uopće nije to. Što je to svijet, gdje je ta Amerika, što su određene kategorije i što nam one znače? Mi živimo u iluziji, ona je sadržana i u povijesti, mitovima, teorijama zavjere... Sve to u čemu živimo je nešto što nam je okolina utuvila u glavu. S druge strane tu su prisutni i određeni interesi, a znamo kakvi su u svijetu interesi, te na kraju sve postaje totalna zbrka. To vidimo, recimo, na aktualnom primjeru širenja virusa svinjske gripe. Svi se pitamo je li cijepljnje potrebno ili nije, tu dolazi do potpunog kaosa, dezorganizacije i anarhije...
A onda kada se shvati da se živi u zabludi, prema Bojčevljevim sugestijama, njegovi komadi uvijek krenu prema nekoj drugoj vrsti iluzije, a to je iluzija umjetnosti, bajke, što nosi nešto romantično u sebi.

„Opća bolnica“ je ujedno i točna metafora društva, odnosno bolje rečeno dijagnoza društva u kojemu trenutno živimo i gdje zapravo ne znamo tko je pacijent, tko doktor, tko bolestan a tko zdrav, tko je u kojoj poziciji.
Upravo tako. Danas ti dijagnozu može postaviti netko tko je zaista doktor, ali i netko tko to nije. Ne mislim tu samo na razne nadriliječnike i blefere. Tu je prisutna i farmaceutska industrija, često je riječ o čistoj manipulaciji javnosti, a opet s druge strane ljudi se služe s informacijama s interneta, i svi znaju sve, a ti se pitaš kome na kraju treba vjerovati... Mogu reći da nam se često čini da taj kaos zapravo netko režira, dok je s druge strane prisutan totalni raspad sistema - „opća bolnica“, definitivno!

U jednom sam članku, povodom izvedbe teksta „Pukovnik Ptica“ pročitala da je za njega znakovita „dramaturgija epidemije“. U „Pukovniku Ptici“ luđaci su zaraženim Europom, a Balkan je medicinska dijagnoza koja se pretvara u pravu epidemiju koja prijeti zahvatiti cijeli svijet. Kakva je situacija po tom pitanju u „Općoj bolnici“?
Ovdje je to prije neki komentar, jasan već iz samog čitanja ali i iz naše predstave, no nikako nije nešto što bih naglašavao u režiji. A je li to u našem slučaju Balkan ili ne, ili bilo koje određeno ime - to je drugo pitanje. Naravno da je to kod Bojčeva Balkan, neka početna točka, no mi smo nastojali sve pomaknuti prema našoj situaciji, i osvrnuti se na nešto drugo - Ameriku, Alijansu, Švicarsku, Europu, razvijeni svijet.
No, ta epidemija se kao dramaturgija može prenijeti i na ostale tekstove, iz bolnice na željezničke postaje itd. Riječ je principu ponavljanja, repeticija, na koje smo vječito osuđeni.

Posebno mjesto u “Općoj bolnici“ zauzima naivna vjera njegovih pacijenata u veliki Zapad, svog spasitelja. Naravno, ideal bezbrižnog života dostojnog svakog Europejca je i dalje Švicarska s razglednica. A još je zanimljivije da se u taj bolji i sretniji svijet kod Bojčeva uvijek stiže jednim prijevoznim sredstvom - vlakom – pa čak i kada ga nema, čovjek ga je spreman začas izmisliti u svojoj glavi. Samo što on nekako uvijek ostaje na tračnicama sporednog kolosjeka...
Bez obzira na sva prijevozna sredstva, vlak u povijesti, u literaturi, u umjetnosti ima svoje posebno mjesto. Niti jedno drugo prijevozno sredstvo nema nešto istovremeno toliko romantično i toliko dramatično, nema tu funkciju kao vlak. Nije se teško prisjetiti pojavljivanja vlaka u literaturi, filmu, nešto, doduše, manje u kazalištu, kada ga se čeka, gotovo beketovski, u Orkestru Titanik... U Općoj bolnici je pitanje gdje taj vlak ide, na kojem je kolosjeku i gdje je izlaz, gdje nas odvodi... Tu funkciju iluzije nudi već sama predstava. Je li izlaz kraj putovanja i cilj, ili postoji još neki drugi izlaz, drugo je pitanje.
Rekli smo da je iluzija Bojčevljevim likovima jedino mjesto za preživljavanje, nešto u što je vrijedno vjerovati da bismo uopće preživjeli vječiti tranzit u bolju budućnost. No izgleda da smo predodređeni da nas u nju uvijek moraju voditi neki vođe, ili pak, pravi iluzionisti – Houdini u „Orkestru Titanik“, neka vrsta Godota u „Hanibalu Podzemnom“, ili ovdje pak umišljeni pisac William - alter ego samog Bojčeva koji svojim likovima nudi neki pomaknuti „kraj putovanja“.
Postoji razlika između iluzija. Od njih možeš poludjeti ili pak u njima naći spas. Realnost to sigurno nije. Ovi njegovi iluzionisti su oni pravi, iako bi to mogli biti i neki drugi, na primjer u ime religije, ideologije, što mi se čini vrlo opasnim.
Ako čovjek sanja, ide dalje. Ne radi se samo o tome da je iluzija jedina stvarnost, već je iluzija i ono što netko piše. Jer kao što naš William kaže, kada samo „živimo život, to nema smisla, a kada ga se zapiše – ima“. A to bi se moglo protumačiti i na ovakav način: život nema smisla na običnoj pozornici, ali na kazališnoj – ima. To bi bio stav kojega možemo naslutiti. Da li je to stvarno tako? Nisam planirao doći do zaključka na kraju predstave, do spoznaje u koju svi vjeruju. Bojčev to samo naznačuje i na kraju ostavlja otvorenim. Bitno je pitanje slobode na kraju. Slobodni smo od svega, pa i od iluzije.

Razgovarala dramaturginja Magdalena Lupi