HNK Zajc - Rijeka

Vi ste ovdje: Početna > Arhiv > Sezona 2008/2009 > OPERA > La Gioconda > Kritike

KRITIKE

Zahtjevi koje "La Gioconda" postavlja pred cijeli ansambl golemi su i utoliko je veći uspjeh ove premijere, u prvom redu njezina glazbenog dijela pod čvrstim i strastvenim vodstvom dirigentice Nade Matošević. Ona je operu u četiri čina, koja i kraćena traje tri sata, s izvrsno uvježbanim orkestrom izgradila kao čvrstu cjelinu usmjerenu prema vrhuncu u četvrtom činu pred čijom je snagom morao pokleknuti i najskeptičniji gledatelj. Ravnateljica riječke Opere u izboru pjevača odlično se okoristila nedavno održanim prvim pjevačkim natjecanjem Rijeka belcanto. U Gabrieli Georgievoj, jednoj od nagrađenih, dirigentica je znalački prepoznala potencijal i nagovorila je da se prvi put okuša u teškoj naslovnoj ulozi. Bugarska sopranistica je svojim lijepim, snažnim i odlično kontroliranim glasom dominirala scenom, uspješno ponirući u iznimno kompleksan lik koji osvetnički poriv povrijeđene ženske taštine i očaj žrtve podlih spletki pobjeđuje tako što se potresnim žrtvovanjem vlastita života uzdiže do jedne od najplemenitijih opernih heroina.
Sebični denuncijant Barnaba, kojeg je odlično predstavio talijanski bariton Marzio Giossi, tako na kraju ostaje nemoćan i moralno pobijeđen s mrtvim Giocondinim tijelom u naručju. Domaće pjevačke snage predvodila je Kristina Kolar koja je tumačenjem Laure napravila još jedan velik korak prema statusu prve riječke primadone, mezzosopranske molitve Giocondine majke Ciece bile su dojmljive iz usta uvijek pouzdane Nede Martić, a jednu od svojih najboljih uloga ostvario je i Ivica Čikeš kao Alvise. (...) Minimalistički nenametljiv, ali jasan i čvrst okvir predstave bila je i scenografija Dalibora Laginje pod svjetlom Zorana Mihanovića te u impresivnim kostimima Irene Sušac. Igor Vlajnić zaslužan je za odlično pripremljen zbor u kojem je osobito impresivan bio kristalno čist zapjev soprana, a za efektnu baletnu točku popularnog i odlično odsviranog orkestralnog Plesa satova pobrinula se koreografkinja Snježana Abramović. Sve u svemu, Rijeka je dobila opernu produkciju vrlo ujednačene visoke kvalitete svih njezinih dijelova.

Branimir Pofuk: "La Gioconda - predstava dostojna godišnjice zgrade" ("Jutarnji list", 12.2.2006.)

U pravu je dirigentica Nada Matošević kada govori da je to "opera koja se gleda najmanje dva puta" pri čemu, kao i svaki glazbenik koji ozbiljno prilazi svojemu poslu, prije svega misli na zahtjevnost i slojevitost djela. A to se dodatno, puno izravnije i konkretno odnosi na ponovni odlazak u kazalište nakon uspjeha preksinoćnje premijere opere "La Gioconda" Amilcarea Ponchiellija u riječkom HNK Ivana pl. Zajca. Predstavu su potpisali i redatelj Ozren Prohić, scenograf Dalibor Laginja s oblikovanjem svjetla Zorana Mihanovića, kostimografiknja Irena Sušac i koreografkinja Snježana Abramović.
Premijera je u svim parametrima velike operne predstave dostojna pozivnica za ponovni posjet, osobito stoga što cijela jedna generacija ili više njih "La Giocondu" ne poznaje iz produkcija uživo. U mogućnosti da "La Gioconda" sa snimki postane tek "vlasništvo" nebrojenih ljubitelja opere, Rijeka ima odgovor i više razloga za njezino predstavljanje. (...) Scenografija asketski svedena na bitno koje zaziva i mjesto Veneciju i posebnost trenutka u kontrapunktu s raskošnim kostimima i lomljivom bjelininom na poznati "ples satova", mjesto su redateljske priče koja u svojim tek naoko jednostavnim potezima u suprotnosti osobne drame i "karnevalskih" promatrača ostavlja mjesta osobnom razumijevanju. Sa stilom i ukusom cjelinu su upotpunili razgovijetan orkestar i dicipliniran zbor. Ponajprije i nositelji glavnih uloga: bujna izraza i nadasve izdržljiva Gabriela Georgieva kao Gioconda spremna na žrtvu zbog slijepe i bogobojazne majke, uvjerljive Nede Martić, uz jasno izraženog predatora Barnabu Marzija Giossija. Uvjerljivi su i drugi protagonisti: Giocondina lijepa i plemenita supranica Laura Kristine Kolar uz njezina muža Alvisa Ivice Čikeša ili lomljivi Enzo Ernesta Grisalesa, taj nevini, "mračni predmet" ženskih želja.

Maja Stanetti: "Velika predstava za veliki rođendan" ("Večernji list", 13.2.2006.)

Napor riječkog opernog ansambla svakako se isplatio, a višemjesečne ozbiljne pripreme dale su kvalitetan rezultat. Ova Gioconda počiva na čvrstim temeljima dobro uvježbanih svih interpreta, pjevača, zbora i orkestra, za što u prvom redu pohvale idu na račun dirigentice Nade Matošević. (...) Dobro uvježbani orkestar i zbor pod ravnanjem Nade Matošević, koncepcijski uvijek konsekventna režija Ozrena Prohića, funkcionalna scenografija Dalibora Laginje sabrana na ljepotu čistih linija s prepoznatljivom simbolikom, s viđenjem drame usklađeni prekrasni, upravo raskošno maštoviti kostimi Irene Sušac, sjajna koreografija Snježane Abramović (poznati »Ples satova« u trećem činu, u ideji je i u izvedbi članova riječkog baleta bio jedan od vrhunaca predstave) – svi ti dijelovi glazbeno scenskog mozaika oblikovani su u veoma dojmljivu sliku jedne cjelovite izvedbe.
Izbalansirani međuodnos vizualnog i glazbenog potcrtao je snažnu dramu kao rezultat sraza najdubljih, pozitivnih i negativnih ljudskih emocija. U svojoj uvjerljivoj viziji drame, Prohić je razinu osobnih sukoba glavnih protagonista odvojio od njihove pozadine, zakrabuljeni zbor (radnja »Gioconde« događa se u Veneciji za vrijeme karnevala), stavio je gotovo u voajersku poziciju bezličnih promatrača. Drama koja se odvija na sceni i istinska ljudska patnja, kojoj su svjedoci, ostaje odvojena od njihovog nezainteresiranog, lažnog svijeta. Ta činjenica daje snažnu suvremenu dimenziju Prohićevu viđenju Gioconde.

Bosiljka Perić Kempf: "Dojmljiva potvrda visokog potencijala riječke Opere" ("Novi list, 13.2.2006.)

Velika vrijednost ovog scenskog uprizorenja "Gioconde" bila je snažna prisutnost Venecije. Ona se osjećala u bojama i oblikovanju svjetla Zorana Mihanovića, u škrtim, ali neobično sugestivnim scenskim rješenjima Dalibora Laginje, u prekrasnim kostimima Irene Sušac, i naposljetku, a to je najvažnije, u cjelokupnoj atmosferi grada na laguni, tako punoj kontrasta. Veselje regate i plesna svečanost satova u Alviseovoj palači (koreografija Snježane Abramović) sučeljena je sa stalnom prijetnjom Inkvizicije i njezinih strašnih kazni u vlažnim podrumima i olovnim samicama. Otrov, bodež, smrt vrebaju sa svih strana.

Marija Barbieri: "Venecija na Rječini" ("Vijenac", 16.2.2006.)

Rasprodane ulaznice, čak i za desetke pomoćnih sjedala, opravdale su očekivanja, ne samo riječke već i publike iz mnogih drugih hrvatskih gradova te iz susjedne Slovenije, koja je sa znatiželjom došla vidjeti projekt vrijedan pola milijuna kuna. Ovacije su pratile zbor i orkestar Opere, ansambl Baleta, Kristinu Kolar, Ivicu Čikeša, Nedu Martić, Ernesta Grisalesa, Marzia Giossija, Darija Berčića, Davora Lešića, a posebice bugarsku pjevačicu Gabrielu Georgievu koja je tumačila naslovnu ulogu.

Ljiljana Mamić Pandža: "Ovacije Gabrieli Georgievoj" ("Vjesnik", 13.2.2006)