HNK Zajc - Rijeka

Vi ste ovdje: Početna > Sezona > Arhiv > Sezona 2013-2014 > Hrvatska drama > Amerika > Riječ dramaturga

Amerika - Riječ dramaturga

DRAMATURŠKA BILJEŠKA O IZGUBLJENIKU

   Govorimo o Americi, iako roman uopće nije trebao biti tako naslovljen. Kafkin radni naslov rukopisa započetog 1911. bio je Der Verschollene, Izgubljenik, ili Onaj koji je nestao. U razgovorima i u krugu najbližih znao ga je nazvati još i američkim romanom. Kasnije ga je označavao naslovom Ložač, prema prvom poglavlju koje je 1913. objavljeno kao zasebna novela. Naslov Amerika je kasnija intervencija neposlušnog izvršitelja Kafkine oporuke Maxa Broda. Dakle, Brod ne samo da nije izvršio Kafkinu oporučnu želju da se njegovi rukopisi spale, već je jedan nedovršeni rukopis uredio i 1927. objavio, marketinški spretno ga naslovivši Amerika. Brodova je intervencija, svjesno ili nesvjesno, više od dobro odabranog naslova. Amerikom iz naslova Brod istiskuje i Ložača i Izgubljenika. Jednim utopijskim objektom ili, bolje rečeno, realnim toposom, istiskuje dva egzistencijalna subjekta. Iz naslova nestaju osobe, njihove funkcije i stanja. Nestaje Onaj koji je izgubljen i na njegovo mjesto dolazi cijeli jedan kontinent. Brod je već naslovom postigao ono što je Kafka namjeravao romanom u cjelini, da se zemlja novih mogućnosti, jedan kontinent nade za Karla Rossmanna pretvori u mjesto na kojem će nestati. Mjesto iščeznuća bez svjedoka. Izgubljenik tako u naslovu biva zamijenjen toposom svojeg (po)gubljenja.
   Kafka, koji u Americi nikad nije bio, kao izvor informacija za svoj roman koristio je putopise i putničke memoare kombinirajući ih s Autobiografijom Benjamina Franklina koju je rado čitao. Roman je strukturirao po uzoru na pikarske i odgojno-obrazovne romane, navodeći Dickensa kao uzor. Glavnog protagonista, Karla Rossmanna, roditelji za kaznu šalju ujaku preko oceana. Jednoj sluškinji napravio je dijete, pa u Europi lažnog morala i građanske čistoće za njega više nema mjesta. Usamljena putešestvija jednog šesnaestogodišnjaka - od dolaska u njujoršku luku, preko susreta s ujakom, potrage za poslom, rada u hotelu, niza susreta s ljudima koji će bitno utjecati na njegovu sudbinu - možda crpi dikensovski postajni roman kao narativnu strukturu, ali happy end kao krajnji ishod kod Kafke izostaje, ili u najboljem slučaju, moguće ga je dvojako interpretirati. Struktura romana arhitektonski precizno biva vođena prema konačnom (anti)klimaksu, (pre)naglašeno metaforičkoj slici idealnog društva koje je spremno prihvatiti sve, pa i Karla Rossmanna. Riječ je o posljednjem poglavlju romana Prirodno oklahomsko kazalište koje spada u interpretativno možda najsloženije stranice Kafkinog opusa. Ono dolazi kao finalna, zaokružena cjelina nakon četrdeset stranica koje nedostaju. Sigurna je jedino njegova pozicija, ali ni to ne sasvim; zaključimo ipak da ono dolazi na kraju.
Dolazi kao umirujuća slika ispunjenih očekivanja, kao pokušaj pomirenja sa svijetom, kao alternativa iščeznuću i, naposljetku, kao neka vrsta intimne zadovoljštine čitatelju. Što dolazi između sedam poglavlja koja prethode Oklahomi ostaje nepoznanica. Nedostaju stranice Rossmannove sudbine. Njen tragičan ishod Kafka naznačuje u dnevniku iz 1915. godine. Možemo tek slutiti da neka od izgubljenih ili nenapisanih stranica nosi i trenutak Karlove smrti. Jer možda je jedino onome kojeg više nema moguće ući u Oklahomsko kazalište.
   Izrazito fino istkana struktura Kafkinog predloška odredila je u bitnome i strukturu same adaptacije. Zadržao sam postojeću linearnost romana, ističući na samom početku ono što mi se i sadržajno i formalno učinilo bitnim, razlog zbog kojeg je sve počelo, sluškinju Johannu Brummer, lik izrazito jake dramske funkcije koji je u romanu usputnim spominjanjem poprilično zapostavljen. Afirmacijom njenog lika kroz uvodni monolog, osim što sadržajna razina romana postaje motivacijski jasnija, definira se i velika tema kojom se Kafka bavio u svim svojim djelima, tema žene, odnosno, nemogućnosti pronalaska komunikacijskog okvira unutar kojeg bi Rossmann (odnosno Kafka) i njegova projekcija ženskog principa kao onog koji uništava, pronašli pomirenje. Ameriku treba čitati kao roman o ženama. Od Johanne Brummer, preko sestrinskog lika Therese, majčinskog karaktera Grete, zavodničkog sadizma Klare i eteričnog privida anđeoske Fanny, pa sve do prenaglašene Bruneldine tjelesnosti koja poput neke božice svojom karnalnom materijalnošću poništava samu sebe pa tako i vlastitu ženstvenost. Na samome kraju, a prije samoga kraja, onome koji nestaje ostaje na brigu upravo Brunelda, ona koju proždire njena nadrealna veličina. I dok naš nositelj nade prilazi svom iščeznuću i kraju, ne treba zaboraviti ženski simbol sa samog početka koji Rossmanna pozdravlja po ulasku u njujoršku luku - božicu slobode koja ga umjesto bakljom u ruci pozdravlja podignutim mačem.
   Ali zašto Karl Rossmann zapravo mora nestati? Rossmannovo je prokletstvo njegova nada. On mora nestati jer ga opetovana kušnja koju mu je priredio novi svijet ni u jednom trenutku nije pokolebala u vjeri da je svijet racionalno etičan. On mora nestati jer je samotni nositelj nade. Kako Rossmann napreduje kroz beskrajni kontinent mogućnosti, njegovo povjerenje u pojedinca, društvo i novi svijet biva svaki put ponovo izigrano, ali on uporno pronalazi potrebnu dozu nade i nastavlja dalje primati udarce i izlagati se porazima. I sam Kafka kaže da je priča koju piše postavljena u beskonačnost. To nije beskonačnost temporalnog karaktera. To je beskonačnost opetovane nade, tvrdoglava beskonačnost želje da se u svijetu pronađe mjesto u kojem čovjek neće biti suvišan.

Goran Ferčec