| DNEVNIK JEDNOG APSURDA |
|
Nikad nisam našla komunikacijski kanal za "umjetnički obračun" s apsurdom. Ionesco, Beckett i ja gledali smo se uvijek nekako preko nišana. Kažu, baš kada od nečega bježiš, to te dočeka iza prvog ugla. Upravo tako je bilo sa suvremenom opernom jednočinkom "Svijetleći grad" i sa mnom. Tisuću i jednu blokadu i predrasudu trebala sam porušiti kako bih mogla nešto sagraditi. Ni glazba, više atonalna nego melodijska ni mračan libreto nisu mi bili inspiracija. Ideju za koncept opere našla sam u slici koju je naslikao moj scenograf Borna Šercar. Prvo je rekao, "sve je nekako napola potonulo u toj priči". Tako je nastao naš napola potopljeni brod na kojem putuju svi Šegedinovi likovi sa svojim začudnim pričama i sudbinama. Ono što libreto donosi u tamnim tonovima i pomalo depresivno, zahvaljujući u prvom redu ekspresionističkoj vizualizaciji prostora i brzom filmskom kadriranju prizora koji se kontinuirano pretapaju, postalo je veselije i otpimističnije. To nam je bio cilj.
Potraga za "Svijetlećim gradom" mjestom gdje je sve svijetlije, bolje, ljepše počinje i završava na istom mjestu, na pramcu polupotopljenog broda što stoji u mjestu. Likovi su zapreteni u vremenu koje i jest i nije. Njihove apsurdom prožete priče postavljene su u situacijama na granici tragikomike. U stalnoj mijeni realnog i snova stvorili smo neobičan svijet. Naša publika je tradicionalna publika ali usuđujem se reći da ovoga puta više nego ikada trebam i hrabru publiku. Onu publiku koja je spremna prihvatiti iskorak i potrebu da se pronađe drugačiji put za postavljanje jednog suvremenog opernog djela. Kako je rekao jedan solist: "Ovo smije biti samo bijelo ili crno, sivo nikako". Upravo tako, vrijeme je za hrabre poteze i s vremena na vrijeme treba otpuhnuti prašinu a opernih djela koja, bez obzira što su nastala u 20. stoljeću, čine našu hrvatsku glazbenu baštinu.
Saša Broz,
redateljica |
print  |
|