KAMOVFEST
Janko Polić Kamov - Lary Zappia
DA JE PROKLET KAM
elegija vrhu zalutale duše


Redatelj i dramaturg  Lary Zappia
Scenograf  Dalibor Laginja
Kostimograf  Sandra Dekanić
Koreograf i scenski pokret Mark Boldin      
Skladatelj i izbor glazbe Duško Rapotec Ute
Oblikovatelj svjetla i projekcija  Deni Šesnić 
 
Osobe:
JANKO (Mate Vinko) POLIĆ  Igor Kovač
KITTY  Iva Mihalić
ARSEN TOPLAK  Damir Orlić
KATARINA RADOŠEVIĆ ud. MALINAR  Anastazija Balaž Lečić
NIKOLA POLIĆ  Žarko Radić
MILUTIN POLIĆ  Jasmin Mekić
MILKA POLIĆ  Tanja Smoje
GEMMA (Giema Joana) GERBAZ ud. POLIĆ  Olivera Baljak
ANTON (Giorgio Antonio) POLITEO/POLIĆ  Davor Jureško
MATO MALINAR  Denis Brižić
ZORA Jelena Lopatić
SLUŠKINJA  Biljana Torić
JOŽE  Alen Liverić 
 
Glazbenici:  Andrea Rizoniko (violina), Marin Tuhtan (harmonika)
 
Zahvaljujemo: pijanistici Sari Rapotec za izvedbu ulomaka „Sitnih pjesama“ Milutina Polića, scenografu Daliboru Laginji za „ruku“ Janka Polića, te trubaču Ivici Lukanecu.
 
U predstavi su korišteni ulomci iz „Iskopina“ Nikole Polića, te nekrologa Janku Poliću Josipa Baričevića.
 
Asistentica scenografa: Sandra Grabar
Inspicijentica: Ana Vidučić
 
Praizvedba 9.travnja 2010.
Predstava s jednom stankom traje oko 2,30 h.
Stota obljetnica smrti Janka Polića (2010.) izvrstan je povod da se redatelj uhvati u koštac s piscem za kojim poseže već dvadeset godina. Sada kada taj zamišljeni susret napokon treba realizirati, sada kada Kamovljeva rečenica treba prerasti u moje umjetničko sredstvo, otkrivam da je zamišljana redateljska predstava daleko od one uprizorive, sada spoznajem da je zanos moje mladosti prikrivao mane Kamovljevih drama i da se privlačnost njegova za mene sastojala prije svega u hartiji silovanoj stihom  i proročanskoj hrabrosti da se smrti pogleda u oko. Svjestan sam da Kamov nije moj dramski pisac, ali je drama njegovog života apsolutno moje pismo. Stoga će moj hommage stoljeću odsutnosti Kamova biti čeprkanje po kratkom životu ukletog pjesnika, životu koji je stoput uzbudljiviji od njegovih drama. Dramska će forma buduće predstave biti svojevrstan pastiche kojim ćemo opjevati jednu psihopatologiju (Kamov tvrdi da je dosadna literatura bez propalica, luđaka i zločinaca), i kojim ćemo zahvatiti kaleidoskop uzavrelog svijeta s početka raskalašenog, dekadentnog i kaotičnog dvadesetog vijeka u kojemu „glava bukti i polijetava k zidu“, a pjesnik vapi da „tresne njome“. Tkivo buduće predstave neće sličiti dobro skrojenom komadu. Ono će, naprotiv, biti amorfno, nelinearno i rasuto poput života naslovnog lica i neće se vezati ni za jedan isključivi žanr ili koherentni kazališni izraz. I takvo će, u svojoj skicoznosti i u svojoj nesavršenosti, biti „nad [njegovom] smrti jedino moje opijelo“.

Lary Zappia